Osim primjernog izgleda, franjevci su dali velik doprinos razvitku i oživljavanju kršćanske pobožnosti. S jedne strane promicanjem osobne meditacije i privatne pobožnosti, a s druge, širenjem kolektivne prakse pobožnosti. Upravo su takvi misionari i mogli pridobivati za Katoličku crkvu siromašni i ponosni bosanski puk, koji se dičio svojom siromašnom Crkvom bosanskom, koju su nazivali pravom apostolskom crkvom. Uvidjet će to i vrhovni poglavar Crkve tadašnji papa Nikola IV. pa će, nakon šest desetljeća misionarenja dominikanaca, u Bosnu poslati sinove sv. Franje. Stoga se službenim početkom franjevačke misijske djelatnosti i njihova dolaska u Bosnu smatra 23. ožujak 1291.