Franjevački svjetovni poziv sastoji se u „opsluživanju Evanđelja Gospodina našega Isusa Krista slijedeći primjer sv. Franje Asiškoga“, koje se izražava preko njegova „uključenja u vremenite stvarnosti i njegova sudjelovanja u zemaljskim djelatnostima“. Zvanje svjetovnih franjevaca jest poziv na poslanje preko života i riječi, jer oni žive u uvjetima zajedničkim svakom građaninu.

Zbog mjesta koje svjetovnjak zauzima i treba zauzimati u Crkvi, kako proizlazi iz dokumenata Drugoga vatikanskog sabora i iz pobudnice Christifideles laici, naglasak je stavljen na zasebnosti poslanja karizme FSR-a. Premda su već po sebi članci u drugom poglavlju Pravila bogati sadržajem i vrlo konkretni, Generalne konstitucije su htjele istaknuti dva vidika kojima je naše društvo odano na poseban način:
      - sposobnost da se promiču „inicijative za očuvanje stvorenoga“ i da se stvore „životni uvjeti i okolina koji neće ugrožavati čovjeka“;
     - življenje franjevačkog duha u obiteljskom ozračju i animiranje 'približavanja' mnogim ljudima koji žive u obiteljskim okolnostima koje su teške i na društvenoj i na crkvenoj razini: „Neoženjenima ili oženjenima, udovcima i udovicama, samim roditeljima, odvojenima, rastavljenima  - koji žive u teškim situacijama i uvjetima.“ Ljudska i kršćanska toplina može pripomoći da se upoznaju i ublaže rane, ako se ne mogu izliječiti, uvijek u skladu s duhom blaženstava.

Sudjelovanje franjevaca u poslanju Crkve u svijetu

U ostvarenju svojega specifičnog poslanja, franjevci ne mogu smatrati da su izvan Crkve i crkvenog poslanja. U tome je sveti Franjo divan uzor. On je svjestan da je Crkva, da je poslan „popraviti Crkvu“, da mora širiti Crkvu naviještajući Kristovo Evanđelje izvan institucionalnih okvira. Nadasve, sveti Franjo jasno i neprekidno zna da mora „mijenjati samoga sebe“, da se treba „neprekidno obraćati“.

U svetom Franji zadaća poslanja u Crkvi i za Crkvu ima svoj korijen u stalnom traženju volje Božje razmatranjem. Ipak, ono što on predlaže ne proizlazi iz njegovih „želja i nacrta“, već jedino iz raspoloživosti da postane „siromašno sredstvo“ Božje volje. Polazeći od ovih premisa, sveti Franjo pokreće proces obnove Crkve: to je obnova u kulturi prije negoli u institucijama.

Kao „utemeljitelj“ sveti Franjo ostaje „model“ na koji se svi franjevci trebaju uvijek pozivati. No, ne radi se o tome da se „materijalno ponavlja“ ono što je on činio već se radi o „reinterpretaciji modela“ prema suvremenom crkvenom i socio-kulturnom kontekstu. Što se tiče crkvenoga konteksta, neizbježivo je pozivanje na Drugi vatikanski sabor i na proces obnove, koji je proizišao iz njega. A što se tiče socio-kulturnoga konteksta, treba uvažiti jednu temeljnu činjenicu: sveti Franjo je živio u kontekstu zvanom christianitas, dok mi moramo živjeti i djelovati u kontekstu završetka tog razdoblja zvanog christianitas, u ovom milenijskom razdoblju koje karakteriziraju duboke i globalne preobrazbe.

Nije lako „biti i živjeti kao kršćani i franjevci“ u ovom povijesnom razdoblju, ali ni ne možemo živjeti izvan njega. Moramo biti sposobni razlučiti: radi se o socio-kulturalnom razlučivanju i razlučivanju vjere. Posljednji su nas pape poticali da „osvijestimo svoje odgovornosti“ kako bismo obnovili svoju karizmu i svoje poslanje. Današnji svijet gleda na sv. Franju kao na „model čovjeka“ više negoli na „model kršćanina“.

U tom kontekstu tipičnost se franjevačke karizme može shvatiti samo ako se krene od franjevačkog pokreta u svojoj cjelokupnosti: redovnici, redovnice i laici. Nijedna ga komponenta sama po sebi ne može izraziti u njegovom totalitetu. Izbija potreba recipročnosti, odnosno „razmjene dobara“ između različitih komponenata Franjevačke obitelji. Recipročnost sadrži priznavanje različitosti i raspoloživosti da se „daruje i prima“.

Po analogiji s onim što se događa u Crkvi, u ovom trenutku povijesti čovječanstva, i za franjevce postaje nužnost priznati izvanrednu ulogu laika. Franjevački laici su nenadomjestivi da se u današnji svijet unese „duh sv. Franje“, nenadomjestivi su u vršenju franjevačkog poslanja. Iz tog razloga svjetovni se franjevci moraju formirati tako da „budu ono što bi trebali biti“, bez instrumentalizacije, bez podlaganja, u punoj i posvemašnjoj samostalnosti.

Franjevački laici mogu dati ne samo drugotni prilog konkretizaciji „franjevačkog ekumenizma“. Oni za leđima nemaju burnu povijest redovnika i redovnica. Oni su manje vezani na potrebe pravne komponente. Možda, i u granicama, baš oni utjelovljuju karizmu sv. Franje u najautentičnijem obliku, to jest, bez obzira na institucionalne i juridičke obike. Autonomija franjevačkih laika može se promatrati i živjeti kao jedan od „znakova vremena“ da se stvori stvarna novitas franciscana. Pri čemu, ipak, ne smije se zaboraviti, sve treba gledati kao doprinos poslanju Crkve u suvremenom svijetu.

Generalne konstitucije kažu: „Vjernost vlastitoj karizmi, franjevačkoj i svjetovnoj, te svjedočenje iskrenoga i otvorenog bratstva jesu njihovo prvotno služenje Crkvi koja je zajednica ljubavi. Neka ih se u njoj prepoznaje po onome što 'jesu', a iz čega proizlazi onda i njihovo poslanje.“ (GK FSR-a 100,3).

U jednom razgovoru Emanueli De Nunzio, tadašnjoj generalnoj ministrici, upućeno je ovo pitanje: „Što vi svjetovni franjevci radite?“ Iza ovog pitanja krio se odraz naše utilitarističke i tehnokratske kulture, koja teži vrednovanju stvari i samih osoba odnosom prema njihovoj neposrednoj funkcionalnosti. Pitanje ju je jako oneraspoložilo i ona je odgovorila: „Pitanje je krivo postavljeno. Pitajte me 'što smo mi', a potom ćemo moći govoriti i o onomu 'što radimo'.“

Ako je točno da su karizme darovi koje Duh Sveti daje svojoj Ckrvi za oipće dobro, svjetovni franjevci moraju osjećati odgovornost da odražavaju svoj dar u mjesnoj Crkvi u kojoj žive i djeluju. Eto prednosti 'biti' pred 'činiti'.

I franjevački su generalni ministri u pismu poziv i poslanje franjevačkih vjernika laika u Crkvi i svijetu poticali svjetovne franjevce da „prodube franjevački svjetovni poziv, kako bi bila skladna podudarnost između snažne afirmacije vlastitog identiteta kao javnog društva i djelatne i prisne nazočnosti u mjesnoj Crkvi: takav odnos neće poprimiti stil prigodnoga kompromisa, već će proizići iz samoga korijena poziva“.

To je, konačno, i „svjedočenje bratstva“. Ne smije se smetnuti da je bratsko zajedništvo, kao takvo, već apostolat i pridonosi djelu evangelizacije. Bilo bi divno kad bi se i za naša bratstva moglo reći, kao i za prve kršćanske zajednice: „Vidite kako se ljube!“

(Iz: Priručnik za pastoralnu i duhovnu asistenciju FSR-u i Frami, str. 150-154)