Vjerujem da nisam slučajno u čovjeku koji mi je danas rekao ego te absolvo ugledala doktora, liječnika svoje duše. Pokornički čin osnažila je meditacija o neobičnom Božjem operativnom zahvatu – sakramentu ispovijedi, za koji je osposobio najobičnijeg čovjeka – svećenika.
Klasičnu ispovjedaonicu zamijenila je prostorna udaljenost, oko ruku nije stezao zrnca krunice već mu ruke bijahu stegnute u plastičnim rukavicama.
Upravo te bijele plastične rukavice koje je nosio na rukama ganule su moju svijest, s koliko nježnosti je ovaj specijalist za dušu spreman dotaknuti najranjivije i najnedostupnije dijelove moga unutarnjeg čovjeka.
Maska koja je prekrivala polovicu njegovog lica bila je i više nego odraz diskrecije, odaslala mi je snažnu poruku: „šutim, i ovdje sam da te slušam, da čujem tvoju bol“, i onda kad se ispod nje začuo glas, znatno tih i gotovo nečujan odjeknuo je duboko u mojoj duši. Učinilo mi se da je ovaj liječnik svjestan ozbiljnosti svoga zahvata, odlučio je implantirati djelić svoga srca kako bi zakrpio moju slomljenost. Maska i rukavice ovdje su ipak ostale sporedne, glavni instrumentarij bile su njegove posvećene ruke; teško je povjerovati da se natprirodno umijeće uklanjanja zla iz moje duše skriva u snazi posvećenih ljudskih ruku. Kao što očni doktor kod transplantacije rožnice precizno spaja donorsko tkivo kako bi čovjeku obnovio vid jednako tako i ovaj specijalist dušobrižništva spaja ranjive dijelove duše sa njezinim Tvorcem kako bi mu obnovio vjeru. Bilo bi gotovo nemoguće izvršiti ovakav operativni zahvat bez iscrpne dezinfekcije, kao najdjelotvornije dezinfekcijsko sredstvo pokazale su se moje suze, trebalo je detaljno isprati sve zakutke duše u kojima je metastaziralo zlo, trebalo je, na trenutak, ukloniti svaku želju za grijehom.
Pokajničke suze potpomogle su i buđenje iz anestezije grijeha koja je pustila dušu da se uspava u slabostima. Riječima ja te odrješujem, ili stručno medicinski kako sam već na početku spomenula ego te absolvo, ovaj slučajni medicinski djelatnik preuzeo je slučajno i ulogu zatvorskog sudca i oslobodio moju dušu od smrtne kazne. Ne preostaje mi drugo nego ustati, uzeti svoju postelju i hoditi u milosti ozdravljenja. Možda ću uskoro zaboraviti savjete koje mi je uputio ili prekinuti terapiju koja mi je dana ali ne smijem zaboraviti bogatstvo božanske milosti, na nju će me uvijek podsjećati ožiljak ljudske grešnosti i urođena želja za ozdravljenjem.
s. Marina Jurišić, ŠSF
