„Vrata vjere“ (usp. Dj 14,27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga može prijeći kada je Božja riječ navještena, a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje cijeli život. Taj put započinje krštenjem (usp. Rim 6,4), početne su riječi apostolskog pisma pape u miru Benedikta XVI. kojim je 2012. proglasio Godinu vjere. Kako je tadašnji Papa započeo svoje pismo i danas aktualno, tako započinje i naš život u Bogu: krštenjem. Ono je naša prva ispovijest vjere. Benediktinac Anselm Grün, poznati duhovni pisac, naziva ga slavljem života.
U prvoj Crkvi krštavani su odrasli ljudi. Krštenjem su uvedeni u otajstvo kršćanskog života. Tadašnje dekadentno vrijeme obilježeno senzacijom, radoznalošću, užitkom i zabavom gubilo je smisao života. Krštenici su, izlazeći iz vode, pronalazili novi identitet, onaj u Kristu i zajednici Crkve. Danas je običaj krstiti malu djecu. Naizgled ona nemaju ništa od toga. Nisu naime ni svjesna što se oko njih događa. No, krštenjem se dijete, kao nekada odrastao čovjek, pere od svega onoga što zastire njegovu pravu bit. Biva povezano s Isusovom sudbinom. Dobiva udio u božanskom životu. Obredom se i zajednici otvaraju oči da dijete gleda drugim očima. Krštenjem ono postaje, ne samo dijete svojih roditelja, nego i dijete Božje. Bog daruje svome stvorenju jedan početak. Postavlja u svijet nekoga jedinstvenog i neponovljivog.
U blagom danu Isusova krštenja (usp. Mt 3, 13-17), o kojem smo slušamo na početku kalendarske godine, svatko može iščitavati odnos prema vlastitom krštenju. Isus nije trebao doći na Jordan k Ivanu. No, solidarizira se s nama. Ne zato da bi nam pokazao koliko smo grješni, nego da bi posvjedočio da se krštenjem pokreće nebo i da bivamo obavijeni Duhom Svetim. Važno je primijetiti što se događa pri Isusovu krštenju, ali i poslije. Nakon krštenja izlazi iz vode i Duh Sveti poput goluba silazi na nj. Kod druge dvojice sinoptika (Marka i Luke) stoji još da se s neba zaorio glas: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!
Isus zatim odlazi u pustinju gdje biva kušan. Slijede onda tri godine aktivnog propovijedanja. Čitajući evanđeoske izvještaje o njegovu djelovanju na nekoliko se mjesta može pročitati kako Isus ode s onu stranu Jordana. Uvijek je to kad doživi hladnoću među ljudima, odbijanje, kritiziranje, provokaciju, podvale, … Isus odlazi, odnosno vraća se ustvari s onu stranu Jordana. Tu je kršten. Tu je doživio otvoreno nebo. Očevu blizinu. Silazak Duha Svetoga. Čuo riječi prihvaćanja.
I mi svakodnevno doživljavamo poteškoće u ovome svijetu. Ne treba se tada vraćati u crkvu krštenja, ali sigurno postoji „mjesto“ na koje svatko od nas može „pobjeći“, skloniti se. „Mjesto“ osobite Božje prisutnosti. „Mjesto“ na kojem se čuje: Ne boj se. Ti si moj Sin ljubljeni. U tebi mi, kćeri, sva milina. Učiti nam je boraviti na takvom jednom mjestu prije nego odgovorimo na kritike, provokacije, podvale i nepravde koje nam često priskrbi naša okolina, čak i naši najbliži.
Priredila: s. Kristina Marijanović, ŠSF
