… želim se s vama zaustaviti nad jednom pjesmom u kojoj zaista zatitra čovjek koji se opajao nježnim zorama jasnih jutara i bljeskovima ognja toplih zalaza, koji je promatrao zvjezdane noći rasvijetljene mjesecom i olujna nebesa; čovjek koji je osjetio kako mu je kosti propuhao vjetar, čovjek koji je proživio sva razdoblja kišna i bez sunca, vedra i oblačna; koji je čuo kako žubori prijateljska voda po šumama i gasio oznojen, žedan i umoran svoju žeđ što je izbijala iz izvora; koji se grijao toplinom dobrohotnog ognja koji mu je svojim svjetlom rasvjetljivao noć; koji se divio širokim livadama i obroncima brežuljaka i jeo plodove zemlje koja ga je hranila … Njegova radost bila je potpuna! … Pitam se: „U čemu je tajna? Zašto moja, zašto je naša radost često manjkava? Je li nas možda strah? Strah otvoriti se… drugomu i drugačijem, Vječnomu?“
Ponekad mi se čini da smo izgubili doticaj sami sa sobom, često gubimo vezu s Bogom, a jedni od drugih zatvaramo srca. Siromašak iz Asiza, sv. Franjo napravio je revoluciju otvorenosti. Ta revolucija može nas učiniti radosnima. Ako mi ne vjerujete, možete pokušati poći sa mnom ne jedan put, put otkrivanja dubokog jedinstva i jednakosti zapisane u biti svih stvorova: jer svi imamo Boga za jedinog i sveopćeg Oca. U suncu sjaj je Božji, u zvijezdama ljepota, u ognju ugodnost, u vodi dobrota, u zemlji providnost, u smrti život, život Božji. Sve je te stvorove vidio Gospodin Isus, upotrebljavao ih, dodirivao. Njima se služio. O njima govorio. Ponovno ih, nakon čovjekova grijeha, posvetio. Toga bismo trebali postati svjesni. Dopuštamo povijesti da nas uči odnosima s drugim ljudima, a počinjemo se bojati prirode kao najvećeg neprijatelja, vlastiti život često nam postaje opterećenje.
Franjo diktira ovu pjesmu nakon 15 dana teških bolova. Tijelo mu je jadni ostatak. I upravo tada, kad ne može više putovati ni gledati, kad je najbolesniji, zapjevao je hvalospjev svjetlosti, radosti, blagdanu života, pjesništvu, ljepoti, kontemplaciji sklada i pjeva: „Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki. Tebi to jedinom pripada, dok čovjek nijedan dostojan nije ni da ti sveto spominje ime.“
Hvalite i blagoslivljajte
Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj.
Hvalite ga, nebo i zemlja.
Sve rijeke, hvalite Gospodina.
Ovo je dan što ga učini Gospodin,
Kličimo i radujmo se u njemu.
Dok smo u molitvi, nalazimo se u predvorju Vječnoga. Primjećujemo osjećaj za Sveto, ponorni razmak koji se ispriječio između stvorenja i Stvoritelja, grešnika i Svetoga, ali to nas ujedno opaja beskrajnim povjerenjem djece spram svoga Oca. Tada se rađa drhtaj duše koji oslobađa najdublje snage duha, u divljenju, u zaprepaštenju.
S. Kristina Marijanović, ŠSF
