Primanjem u Framu prošle godine, a zatim i davanjem obećanja da ću živjeti po uzoru na sv. Franju dobila sam priliku posjetiti Asiz i ostala mjesta vezana za život sv. Franje i nastanak Franjevačkog reda. Nikako nisam željela propustiti priliku da posjetim „gnijezdo“ nastanka Reda, mjesto rođenja i života sv. Franje Asiškoga te izvorište franjevačke karizme i duhovnosti. O svemu ovomu sam slušala i čitala u knjigama, ali sam željela vidjeti svojim očima, dotaknuti svojim rukama i osjetiti svojim čulima gdje je naš utemeljitelj doživio i osjetio najdublja iskustva Boga te počeo obnavljati lice Kristove Crkve.

Program je bio izvrsno organiziran, bez „praznoga hoda“ i gubljenja dragocjenog vremena, kada se svaki trenutak činio neprocjenljivo važnim i vrijednim, svaki prijeđeni kilometar, svaki žulj, svaki umor i napor su izgledali maleni. U 800 godina postojanja Franjevačkog reda, očito je i opipljivo da su franjevci željeli dostojno obilježiti svaku zgodu i događaj iz Franjinog života na autentičnim mjestima gdje se to doista i zbilo. U tomu su na zadivljujući način i uspjeli. Dok sam razgledala asišku katedralu, velebne bazilike u čast sv. Franje, sv. Klare, sv. Marije Anđeoske - Porcijunkule, bez uzdržavanja sam se divila tim građevinama, freskama i mozaicima. Posjetitelja zadivljuju i ostavljaju bez daha, propinjući se u visine i kao da viču, pjevaju i kliču svu veličinu i dostojanstvo onoga što prikazuju. Ujedno me zadivila, donekle postidjela i ohrabrila ona izvorno franjevačka jednostavnost što je sačuvana na tim autentičnim mjestima. Također i Franjina malenost te pouzdanje u Božju providnost na putu stvaranja nove zajednice braće i sestara, koji za Pravilo uzimaju živjeti Kristovo Evanđelje. Jednostavnost se očituje ponajprije u crkvi i prvom samostanu s. klarisa - sv. Damjanu, prirodnim pećinama i udubinama koje su korištene kao mjesta samoće, molitve, posta i meditacije. Mala crkvica Porcijunkula koju je otac Franjo na osobit način ljubio svim žarom duše, kao da se u svojoj malenosti sklonila pod zaštitni plašt velebne bazilike. Na jednom mjestu je izvorno franjevačka jednostavnost Porcijunkule te velebnost arhitekture i svečanost liturgije u Marijinoj bazilici. Na najbolji način poticaj i poziv za svakoga, učiti se živjeti i druge prihvaćati u svoj različitosti i jednostavnosti. Zar ima što ljepše nego li u okrilju Porcijunkule osjetiti Božju toplinu, radost, ljubav i ljepotu koja se ne može riječima opisati. I kako ne zapaziti da je i Franjo u životu bio veliki putnik?
Prelazeći 100 do 200 kilometara od Asiza pješice po svim vremenskim (ne)prilikama da na jednostavan i jedinstven način ovjekovječi prve žive jaslice u Crkvi – u Grecciu. Posredovanjem prema legendi između stanovnika i vuka u Gubbiu Franjo se pokazao mirotvorcem, a svakoga čovjeka i stvorenje doživljava kao brata i sestru. Odlazi i uspinje se na La Vernu kao na novi Sinaj ili Goru blaženstava da se u potpunosti preda Ljubavi te bude raspet i ranjen Kristovim žarom i označen biljezima vidljivih rana na tijelu. Promatrajući svu ljepotu čovjek shvati zašto je Franjo kroz pjesmu u svojoj bezbrižnosti, ljudskosti i jednostavnosti Boga osjećao, doživljavao i slavio upravo kroz prirodu. Poseban je doživljaj na autentičnim mjestima govoriti i razmišljati o sv. Franji, njegovoj osobi i duhovnosti. Hodati njegovim stazama i puteljcima, udisati isti zrak, osjetiti prirodu, ljude i sva stvorenja Franjinog rodnog grada i kraja. Vraćanje je to na izvore, a ujedno i poziv da se neprestano svaki od nas na tim izvorima napaja i hodi svijetom, kao veseli glasnik velikoga Kralja na raskrižjima života.
Osobno i svi zajedno, nas pedeset i dvoje sudionika Franjevačkog hoda doživjeli smo što znači biti drag gost onih koji su se za nas cijelo vrijeme brinuli na svim mjestima koja smo posjetili. Kako ne zapaziti svu zauzetost i nastojanje voditelja, fra Danijela Rajića da nam oživi i približi franjevaštvo i sv. Franju u njihovoj izvornosti? Kako ne osjetiti sav ushit, radost i oduševljenje u slavlju svetih misa na svim važnim i svetim mjestima za franjevce?
Na kraju sa sigurnošću mogu reći kako je marš jedinstveno iskustvo koje nijedna školska lekcija ne može predočiti, nijedna kateheza sažeti ni približiti. Ovogodišnje geslo hoda bilo je: „Gospodine, što hoćeš na učinim“, a vjerujem da je svatko od nas dobio osobni odgovor. Također, naše nas franjevačko poslanje poziva da sve prepustimo Gospodinu, sve naše misli, strahove, borbe, želje i nade jer ćemo upravo tad biti oruđe u Njegovim rukama kojima će nam On pokazati što želi da učinimo.

Ana Ivić, Frama Suho Polje