Jeste li ikada slavili Božić u kolovozu? Potpuno, kao da je 25. prosinca, sa svime što Božić donosi. Osim snijega, ako uopće mjesto u kojemu živite bude prekriveno sniježnim pokrivačem.
Ali, slavljenje svete mise uz božićne pjesme i čestitanje onog posebnog rođendana kojega slave svi, a ne samo slavljenik je prisutno. Je li vam uopće palo na pamet da možete slaviti Božić u bilo koje doba godine, koliko god neobično zvučalo?
Kad biste pitali nekog od pedesetak framaša koji su sudjelovali na Franjevačkom hodu je li moguće slaviti Božić u kolovozu dobili biste potvrdan odgovor. Jer su oni slavili Božić, pjevali su božićne pjesme i čestitali jedni drugima Kristovo rođenje koje se dogodilo u njima samima. Zar nije to i bit Božića? Slaviti Isusovo rođenje. Danas se to rođenje možda ne shvaća u tjelesnom smislu, ali ne događa li se ono iznova u nama kada u sakramentu ispovijedi predamo sve ono što nas muči, priječi i osjetimo Njegovu prisutnost u nama. Zašto tada ne biti radostan jer je Krist ponovno rođen u čovjeku? Zašto tada ne pjevati božićne pjesme i slaviti Njegov rođendan?
Ja jesam. Nakon ispovijedi koju sam imala tijekom Franjevačkog hoda, na Grecciu, mjestu na kojemu je sv. Franjo prvi puta postavio žive jaslice, slavila sam Božić. U kolovozu. Bila sam radosna jer sam, skupa s novom framaškom obitelji, u Kristu ponovno rođena. Slavila sam ga, jer sam bila svjesna da mi On u potpunosti oprašta pogreške. I osjetila da je tu. U svakome od framaša koje sam nakon svete mise zagrlila čestitajući im Božić. U tom trenutku nestale su pomisao na pređenih 110 kilometara u domovini i bol u mišićima. Niti jedan problem koji se pojavio na putu ili ostao doma više nije bio važan. On je ponovno pobijedio sve loše u mom životu i ispunio srce radošću. Ljubavlju. Ljudima. Sobom. I to je bilo najbitnije.
Pitam se, tko kaže da se Božić slavi samo jedan dan. S obitelji, pred bogatom, domaćom trpezom. A ja sam ga nakon toga dana nastavila slaviti. Na ulicama kojima je hodao onaj kojega nazivaju Drugi Krist, jer ga je uspio nasljedovati do kraja. U gradu uzora franjevačke obitelji. U Franjinom Asizu. Svakom pjesmom. Šalom. Svakim korakom. Zagrljajem. Neumorno. Od srca. Sa svih pedesetak ljudi u svijetloplavim majicama koji su uistinu neumorni zbog milosrđa Božjeg.
I danas ga slavim. Iako u udobnosti svog doma, na ulicama koje su ispratile moje prve korake, pod dojmom divnog iskustva – Franjevačkog hoda, ali slavim. Jer Božić je svaki dan. On nas iznova, svako jutro, budi dokazujući da je tu. Živ. Stoga, nije važno koji je datum. Ni dan. Niti mjesto. Ma ni to padaju li pahulje ili nas grije sunce. Važan je On. U nama. Božić. Ako je On tu, baš sada, u trenutku dok se čudite neobičnom Božiću u vašim srcima, meni ne preostaje ništa drugo osim reći: “Čestit Vam Božić!”
Matea Tunjić, Frama Tuzla
