„Te Božje siromahe i skitnice povezivat će neka nadljudska radost, prijateljstvo i bratstvo. Bit će to zajednica ljudi koji se istinski vole, jedan drugoga osjećaju, jedni druge ljube... Družba vedrih ljudi koje nikakva pravila ne mogu posve okovati, ptice slobode, lutalice koje pristupaju svakomu, voljni pomoći svakomu i izgrditi svakoga, ljudi koji vole svijet i sva Božja stvorenja.”

Ovim citatom iz knjige Vječni zaljubljenik Yvesa Ivonidesa željela bih započeti svoj kratki osvrt na jedno od najljepših iskustava svoga života, na dane savršene radosti, na dane nazvane Franjevački hod Frame Bosne Srebrene. Snažnim otkucajima srca i velikim strahom i uzbuđenjem započela je naša avantura u četvrtak, 26. srpnja u Gučoj Gori, a završila s ponekom suzom u oku i snažnom željom za ponovnim, u nedjelju 5.8. Hodati i častiti Boga ove godine odlučila je 51 mlada skitnica, 1 brat i 1 sestra iz FSR-a, 1 časna sestra, 4 bogoslova i naravno, naš fra Domagoj, a ostalo su bili framaši. Među 51 zanesenjakom sv. Franjom, našla sam se i ja. Čitati, slušati i razgovarati o svemu ovom nije bilo dovoljno pa sam željela i odlučila, po drugi put, vidjeti svojim očima, čuti srcem i ušima i dodirnuti svojim rukama sve ono gdje je naš utemeljitelj osjetio posebnu Božju blizinu te počeo popravljati Kristovu Crkvu. Željela sam osjetiti miris Asiza i hoditi stopama malenosti, skromnosti i jednostavnosti. Na početku Hoda sabrali smo se u Kristovom imenu te bili kao jedna obitelj koja korača prema jednom, istom cilju. Koliko radosti, oduševljenosti ali i mira na jednom mjestu.

Prvi dan u Gučoj Gori započeli smo zajedničkim upoznavanjem i  svetom misom.  Svoju misiju nastavili smo preko Bučića, Novog Travnika, Bugojna, Uskoplja i na kraju stigli do Rame- Šćita. Naš dan započinjao je i završavao molitvom Časoslova, jutro je bilo za hodanje tijekom kojeg smo molili krunicu i imali vrijeme za sebe, za susret s Bogom u tišini, ali franjevačkog duha, pjesme i radosti nije nedostajalo. Kao braća i sestre smo disali, živjeli i brinuli jedni za druge.  Poslijepodnevni program sastojao se od rada po grupama u kojem smo posebno razmatrali 8 blaženstava, a nakon toga smo slavili sv. misu te imali veselu večer ili klanjanje. Zadnji dan pješačenja, u Rami, uključivao je i pripremu scenskih prikaza određenih događaja Franjinog života te je tako svaka grupa na svoj način poslala jasne i poticajne poruke.

Pred sam odlazak u Asiz, sve svoje boli, težine i grijehe ostavili smo na Šćitu u svetoj ispovijedi koja je bila nužna za naš konačni cilj, potpuni oprost u Porcijunkuli. Prolazeći divnom nam Bosnom mnoge župe i obitelji su nas srdačno primile i otvorile vrata svojih domova na čemu smo im beskrajno zahvalni. Vjerujem da su u nama vidjeli drugačije mlade- mlade koji  svojom odvažnošću, molitvom, hrabrošću, veseljem i pjesmom svjedoče vjeru i šire Evanđelje. Prešavši 110 km uz sve žuljeve, boli, umor naša avantura se nastavila u Italiji, u mjestima gdje je naš Serafski otac činio mala, ali značajna djela. Hodočašće u Italiji započelo je u Padovi gdje smo posjetili svetište sv. Leopolda Mandića te crkvu sv. Justine, kršćanske mučenice,u kojoj se nalaze relikvije mnogih svetaca, a posebno želim istaknuti sv. Luku Evanđelistu. Zatim smo posjetili baziliku sv. Antuna u kojoj se nalazi svečevo tijelo i relikvije među kojima je značajan neraspadnuti jezik.

U večernjim satima druženje smo nastavili na Trgu Prato della Valle, jednom od najvećih europskih trgova. Vjerujem da nam ta večer ostaje duboko urezana u sjećanju. Uz oteknute noge, malo osvježenje i raskošnu pjesmu priveli smo dan kraju i uputili se prema Grecciju. Stigli smo u jutarnjim satima na mjesto gdje je Asiški Siromašak po prvi put upriličio žive jaslice, mjesto na kojem je  sv. Franjo u ljudima probudio želju za susret s Isusom. U Grecciju se iz dana u dan slavi božićna misa tako smo i mi slavili misu ponoćku, a nakon toga jedni drugima zaželjeli sretan Božić. Slavljem ove mise shvatila sam da bit Božića nije 25. prosinac, zima, niske temperature nego da se Isus u našim srcima može i treba roditi svakog dana. Jer On je došao radi nas i  biti među nama. Nakon toga došlo je vrijeme za vrhunac hodočašća, za potpuni oprost grijeha u Porcijunkuli, majci svih crkava. Grupe hodočasnika su se okupile na trgu sv. Marije Anđeoske, poljubivši sveto asiško tlo polako su koračale prema Porcijunkuli praćeni pjesmom talijanskih zaljubljenika u sv. Franju. S velikom sigurnošću mogu reći da je ovo najemotivniji trenutak hodočašća. Neopisiv osjećaj protkao je moje srce u crkvici Marije Anđeoske kad sam doživjela posebnu Božju toplinu, ljubav i blizinu ali i milost izmolivši potpuni oprost. I mogu reći da je baš tog dana Božje siromahe i skitnice povezivala neka nadljudska radost, prijateljstvo i bratstvo! Druženje smo nastavili na već spomenutom trgu uz pjesmu i ples.

Treći dan, Božje lutalice posjetile su stari grad Asiz, rodni grad sv. Franje i njegove biljčice- sv. Klare, grad gdje se rodilo franjevaštvo. Dolaskom u Asiz posjetili smo crkvu sv. Damjana. Naime, crkva sv. Damjana je crkvica u kojoj je Isus s križa progovorio sv. Franji rekavši mu: "Idi, popravi moju kuću koja se ruši."Na ovom mjestu sv. Franjo je napisao nekoliko kitica Pjesme stvorova. Bazilika sv. Klare je zaista posebna jer se u njoj nalazi neraspadnuto tijelo ove svetice te originalan križ sv. Damjana. Hodajući ulicama Asiza posjetili smo i crkvu sv. Rufina koja je bila biskupsko središte, a ispred nje je sv. Franjo skinuo odjeću i vratio se svome zemaljskom ocu. Posjetili smo još i Novu crkvu tj. Franjinu rodnu kuću u kojoj smo vidjeli ćeliju u koju ga je otac zatvorio. I na kraju,  bazilika sv. Franje koja se sastoji od Gornje i Donje crkve te kripte u kojoj se nalaze ostatci prvih Franjinih sljedbenika, a za nas posebno važan grob sv. Franje. Razgledavajući velebne bazilike i katedrale divila sam se svemu naslikanom, svim freskama i mozaicima, oduševljavale su me svojom veličinom kao da sežu ka nebu i kliču veličinu onog što prikazuju, ali ipak govore o jednostavnosti i poniznosti sv. Franje. Iako sam već drugi put na istom mjestu u meni su odzvanjale nove poruke koje ono šalje. Zadnjeg dana svoga hodočašća bili smo na misi s ostalim hodočasnicima u crkvi sv. Marije Anđeoske, a po završetku mise dobili smo simboličan dar na kojem pise "CONunNOMEnuovo" (novim imenom).

Slijedeći stope sv. Franje stigli smo na La Vernu, brdo na koje se sv. Franjo često povlačio u osamu na molitvu i meditaciju, a vrhunac su stigme koje koje je sv. Franjo dobio na ovom brdu te tako postao “alter Christus” (drugi Krist). Mjesta na La Verni posebno svjedoče Franjinu ljubav prema prirodi i svemu stvorenom, sve odiše njegovom dobrotom, ljubavlju ali i prisutnošću.  Koračanje gradovima kojim su prije 800 god koračali sv. Franjo i sv. Klara u meni je probudilo posebne osjećaje jednostavnosti, skromnosti, poniznosti, siromaštva, ali i radosti što mogu biti dio te velike franjevačke obitelji. Unatoč svim žuljevima i bolima do samog smo kraja ostali NEUMORNI ZBOG MILOSRĐA BOŽJEGA. Franjevački hod je hod po duši, hod do svojih najdubljih tajni, hod prema onomu gdje riječi prestaju, hod prema Kristu. Vjerujem da ćemo mi framaši, novim imenom- Tvoj/a sam,  napojeni snagom na izvorima franjevaštva u svojim mjesnim bratstvima biti glasnici velikoga Kralja poput Asiškog Siromaška. Nadam se da smo svi na ovom Hodu pronašali sebe, pronašli Boga i njegov glas za ono gdje nas poziva, ali pronašali i prijatelje za cijeli život u kojima smo pronalazili čudesnu snagu kad nismo mogli dalje. Nakon svega napisanog ostaje mnoštvo toga što se još uvijek slaže u mojoj glavi i postaje riječima neopisivo.
Presretna i Bogu zahvalna na svemu!
Marina Jurić