Svako živo biće voli svoj dom, ono ga s ljubavlju gradi i izgrađuje, za njega se brine, nad njim bdi, trudi se da izgleda što dostojanstenije kao i da ima sve optimalne uvjete za normalno funkcioniranje (obitavanje) onih koji tu prebivaju. Zato za dom kažemo da je to mjesto gdje osjećamo sklad, harmoniju, gdje se brige ostavljaju, a uzima se mir. To je mjesto gdje se punimo ljubavlju i bez puno riječi srce nam bude ispunjeno i radosno. Znanost o kojoj govorimo (ekologija) nastala je od dvije riječi oikos (dom) i logos (znanost). Zemlja kao zajednički dom svih predstavlja onda i brigu svih koji na njoj živimo te za nju imamo i prava, ali i obveze. Jedan od moralnih problema našega doba je i kako se brinuti za ono ili onoga tko sam ne može voditi brigu o sebi. To je odnos prema svome domu (oikos) prema svemu onome što nas okružuje.
O ekologiji su pisani mnogi znanstveni radovi, studije slučaja, vođeni su razni dijalozi, ali ipak moramo biti objektivni i priznati da su ti radovi urodili skromnim plodovima te da danas imamo više nego ikad dovedeno u pitanje opstanak raznih biljnih i životinjskih vrsta, a i sama kvaliteta čovjekovog života svedena je na minimum (hrana koja je puna pesticida, bolesti koje rapidno rastu i napreduju, život u gradovima koji su prenapučeni, velika zagađenost zraka, slaba kvaliteta vode) samo su neki od sveopćeg stanja u kojem se nalazimo i živimo. Čovjek trčeći za svojom egzistencijom, jureći za materijalnim dobrima zaboravlja na jedan veoma bitan segment čovjeka, a to je da nikakva materijalna dobra i kvantiteta stvari dugoročno ne predstavlja neko zadovoljstvo.
Papa Ivan Pavao II. posebice upozorava nas kršćane na duboku moralnu krizu današnjeg čovjeka iz koje proizilazi i ekološka kriza. Ekologija danas vrlo teško prati dinamiku, logiku i artikulaciju suvremenog čovječanstva te zato u pojedinim mjestima na našoj planeti imamo veliki nesklad između želja čovjeka i mogućnosti prirode koje se najbolje očituje na prirodnim katastrofama, nepogodama i ugrožavanjima kako materijalnih dobara tako i samog ljudskog života. Bog koji je sve stvorio i na koncu podložio to sve čovjeku, dao na upravljanje i korištenje, jednoga dana može nas pitati na koji smo se način odnosili prema onome što je On stvorio i jesmo li iskreno i s ljubavlju nosili križ odgovornosti.
Na poseban način ta i takva pitanja obrađuje predmet Teološka etika. Nije ovdje riječ samo o moralu i etici..., ovdje je više riječ o ljudskoj, kršćanskoj komponenti jer naše okruženje nismo dobili u nasljedstvo od svojih djedova nego smo ih posudili od naših unuka. Pitamo li se što ćemo ostaviti generacija iza nas, kakav svijet njih čeka?
Više puta kada su Dani ekologije, Dan planeta Zemlje i slični dani vidimo kako razne organizacije sade drveće, cvijeće, čiste..., sve je to lijepo i pohvalno, sva ta pošumljavanju su korisna i blagotvorna ali mi koji se zovemo kršćani najprije u svoja srca moramo zasaditi ODLUKU prema svemu stvorenome, prema svakom biću, prema svemu onome s čime imamo doticaj, moramo postati svjesni i probuditi svoju savjest jer iz toga proizilazi sve ostalo.
Taj odnos od nas traži da prvo očistimo svoje dvorište, naša srca i da to tlo pripremimo za zdravo sjeme života jer to je prva stanica na tom putu. Naša zapažanja biće naš životni stil, a ne trenutak, dan, projekt to ćemo postati mi. Možda to jest mali korak, ali i najdulji putevi počinju prvim korakom te uz Božju pomoć dovest će nas na pravi put. Temelji uvijek počinju od nas samih, to dolazi iskreno, kad priznamo i prihvatimo pred Bogom i ljudima ono kakvi želimo biti.
Kako živimo s nečim (nekim), kako se odnosimo prema tome, kako upotrebljavamo nešto, glavna su pitanja koji svaki kršćanin treba imati u vidu prilikom korištenja stvari (neke se stvari mogu kvalitetno upotrebiti, ali se nažalost mogu i zloupotrijebiti) te to uvijek moramo imati na pameti. Čekajući vrijeme, izgubimo prilike, a čekajući prilike prođe nam vrijeme., zato svakim danom u svakom trenutku trebamo biti svjesni baštine koju nam je On ostavio i poruke koju nam je dao „Bdijete jer ne znate ni dana ni časa kada će te biti pozvani na odgovornost“. U današnjem vremenu onaj koji za sebe kaže da je kršćanin, pored milosti i prava koje ima, također ima i veliku odgovornost koju često zaboravljamo.
Nismo mogli izabrati gdje ćemo se roditi, ali Bog nas je stvorio slobodne te itekako možemo birati kako ćemo živjeti, ali ne da ugrožavamo tuđu slobodu i da budemo „teroristi“ prema Njegovim stvorenjima.
Voditi higijenu mjesta gdje obitavamo također je i pitanje kulture (kultura življenja) a ako radimo suprotno tome onda je to u krajnjoj mjeri i nekulturno. Ono što je lijepo, to je prirodno, a ono što je prirodno to je od Boga!
Ako se trudimo i radimo, rezultate ćemo kad tad vidjeti, a ako ne radimo ništa, ne možemo ni očekivati ništa – na vama je da izaberete.
Mijenjajući sebe i svoje navike mijenjamo svijet. Budimo bolji, trudimo se više i uvijek birajmo plemenitije stvari za nas i naše okruženje.
Mir i Dobro!
fra Spomenko Hričak
