Jedan od promatrača i svjedoka franjevačkoga života u njegovim počecima bio je Jakov iz Vitrva. On je u jednoj od svojih propovijedi Manjoj braći rekao: «Treba ponajprije znati slušati, a tek onda naviještati; treba ponajprije biti posuda koja prima, a tek onda kanal kojim se prenosi; ponajprije učenik, a onda učitelj; najprije primalac, pa onda činilac. Prije nego se počne darivati treba puno primiti.
Slušanje se odnosi u prvom redu na Sveto pismo, ali isto tako se odnosi na braću, na bratstvo, na Crkvu, na najrazličitije životne situacije. Treba biti pozoran na sve i svakoga po kome se može objaviti Božja volja.
Poslušnost nam je danas potrebna, ne samo u Crkvi nego i poslušnost djece svojim roditeljima i odgojiteljima, poslušnost poglavarima u samostanima, poslušnost svećenika svome biskupu, poslušnost pravilima, poslušnost državnim zakonima ..
Poznata je priča iz "Cvjetića" sv. Franje Asiškoga prema kojoj Franjo dvojicu mladića koji su došli da ih primi u Red poziva da s njime sade kupus naopako - korijen prema gore a lišće u zemlju. Jedan je poslušao i bio primljen a drugi mu je pokušao objasniti koliko je to besmisleno. Franjo ga je otpravio riječima: "Vidim, brate, da si vrlo učen čovjek, ali idi svojim putem jer ne bi bio dobar u mome redu."
Za sv. Franju riječ malenost ima isto značenje kao i poslušnosti, koja je toliko važna da je po njoj nazvao svoju zajednicu «fratres minores - manja braća». Zato niti jedan Franjin brat nema pravo stajati iznad drugoga ili se smatrati boljim i višim od drugoga. Njegova se volja mora stalno odupirati svakom privilegiju, monopolu ili želji da bude nadređen, u prednosti ili obmanut željom za vlašću jer je to odupiranje u skladu s onim što je Isus činio. Franjino bratstvo je sastavljeno od slušatelja i slugu, a ne od moćnika i gospodara.
Biti malen ne znači biti niska rasta, ili biti neuk, nego je biti malen superlativ od služiti. I to je pravi temelj poslušnosti, biti malen, ponizan.
Jednom prilikom Franjo je sjedio s drugovima pa je ovako uzdahnuo: "Jedva da ima ijedan redovnik na cijelome svijetu koji savršeno sluša svoga poglavara." Drugovi zbunjeni rekoše: "Kaži nam, oče, koja je poslušnost savršena i najveća." Opisujući istinski poslušna, on se poslužio slikom mrtva tijela i odgovorio: "Uzmi mrtvo tijelo i stavi ga gdje hoćeš. Vidjet ćeš da se ne protivi pomicanju, ne mrmlja zbog položaja, ne tuži se na ostavljenost. Pa ako se postavi na stolac, neće gledati gore nego dolje. Odjene li se u grimiz bit će dvostruko blijedo. Onaj je - reče - istinski poslušan, koji ne prosuđuje zašto ga miču, ne mrmlja zbog položaja, ne zahtijeva da se izmijeni. Kad mu se povjeri služba, zadrži uobičajenu poniznost. Što je više u časti, to više se smatra nedostojnim."
To ne znači da trebaš biti nezainteresiran i pustiti da drugi umjesto tebe planiraju, razmišljaju i donose odluke, a ti ćeš samo slijepo slušati i izvršavati naredbe. Bezuvjetnu poslušnost smije tražiti samo Bog i samo je njemu dugujemo. Kod ljudi je to drugačije. Idealno je zahtjev za poslušnošću obrazložiti, kako bi bilo očito zbog čega se nešto naređuje.
Pa i u odgoju djece i mladeži puno je bolje objasniti zašto se nešto od njega traži nego samo govoriti naredbe i tražiti poslušnost. To je teže, ali puno korisnije.
Biti poslušan znači biti u potpunosti pripravan i raspoloživ da činiš dobro, na svakom mjestu, u svakom trenutku i u svim okolnostima! Činiti dobro – znači slušati Boga i u djelo provoditi Njegovu riječ!
„U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: “Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?” On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: “Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.“(Mt 18,1-4)
