Postoje te knjige ili priče koje ostave dubok trag u tebi. Njima se uvijek iznova vraćaš tražeći spas i utjehu u njihovim redovima, žedan razgovora s onim starim dobrim prijateljem za kojeg znaš da je uvijek tu i da te čeka. Tako sam i ja danas, inspirirana ponovnim buđenjem proljeća, posegnula za Andrićevim ''Nemirima'' tražeći dobro poznati i vrlo dragi dio u kojem on o Bogu govori sljedeće:

,,Bog izbija kao svjetlo
iz svake stvari stvorene
i svakog života koji se miče.
Osamljen kamen na žalu ima aureolu njegova daha,
i oblijeva ga jutrom i večerom,
kao ljubičast fluid,
sjaj sunca koje se ne vidi.
On je kao toplina u dahu svega što živi.
On je gluh za sate koji izbijaju
i cijepaju vrijeme na parčad,
i On je slijep za dan i noć
i sve promjene vremena.
On je kao miran sjaj i velika tišina
u kojoj se čuje glas koji ga niječe.
On tako dobro šuti
da se već pomišlja da ga nema.
A On je mirno srce svih atoma.''

Zastanem svaki put i ponovim u sebi... ,,On tako dobro šuti da se već pomišlja da ga nema.'' Pitamo se: ,,Zašto Bog šuti?'' Zar se ne bi Bog, posebice danas u vremenu raznih sukoba i nemira, trebao dokazati? Zar se ne bi trebala otvoriti nebesa, poluditi oceani, zaurlati gromovi? Zar ne bi Bog trebao lupiti šakom od stol i reći: ,,Evo me, svijete! Ja postojim! Budi dobar sada!'' Odgovor je ipak ,,Ne!''
Neki zamišljaju Boga kao sijedog starca koji sjedi na svom velikom naslonjaču negdje gore u nedokučivom prostoru van dosega naše misli. Ipak, možda o Njemu i ne razmišljamo tako često jer nas automatski zapeče savjest, spoznamo koliko smo zapravo grešni pred Bogom koji nam je dao sve, a kojemu mi ne dajemo ništa ili pak samo malo. Bog je za nas netko s kim ćemo se ''obračunati'' kasnije, kada dođe vrijeme našeg zemaljskog počinka i prelaska u vječnost. Pa sami sebi često kažemo: ,,Ma dobar je Bog! Oprostit će! Kakvih ljudi ima, ja sam i dobar!'' ne shvaćajući zapravo da nismo mi ti koji donosimo konačnu odluku. Naravno, Bog je ljubav, Bog je milosrđe, Bog će oprostiti uvijek, al' zar nas to onda ne potiče da budemo i mi ljubav i milosrđe i praštanje jedni drugima?
Mi od Boga tražimo ''filmska čudesa''. Naviknuti na super heroje koji spašavaju svijet svojim sposobnostima letenja, pretvaranja u ogromna čudovišta, ispaljivanja vatre ili leda iz svojih ruku i raznim drugim moćima, mi očekujemo i od Boga tako. Nama bi najbolje bilo kada bi Bog jedan dan došao razmjestio planine pred našim očima, nahranio sve gladne svijeta, popravio sve porušeno, vratio sve ukradeno, očistio Zemlju od sveg smeća i slično tomu i mi bismo tada rekli: ,,Pa da! To je Bog i On uistinu postoji!'' Ne shvaćamo zapravo da naš Bog djeluje u tišini, u čudima koja mi ne da ne primjećujemo, nego ne cijenimo. Bog nam se svakodnevno javlja u svakom blagom pogledu, prijateljskom zagrljaju, u pjevu ptica u proljeće, u glazbi koju slušamo vozeći se na posao ili u školu. On je tu u svakom smijehu, pri rođenju malenog čovjeka, u zagrljaju majke i poljupcu oca, u svakom ,,Volim te!'' i ,,Čuvaj se!'' i ,,Ponesi kišobran, padat će kiša!'' Bog je u brizi majke, u ljubavi supružnika, u igri prijatelja. Bog je u svim tim čudima koja se odvijaju pred našim očima svaki dan, u najljepšem filmu koji svaki čovjek iz dana u dan gleda, a mi to tako malo ili nikako ne cijenimo.
Bog djeluje u tišini. Kada ćemo tu tišinu osluhnuti i prestati je ignorirati? ,,On tako dobro šuti da se već pomišlja da ga nema.'' U ovoj igri skrivača mi smo ti koji se krijemo od Boga, a ne obrnuto. Mi kad šutimo Bogu, on nikad ne pomišlja da nas nema. A Bog kad šuti za nas, onda je najlakše reći da ga nikad nije ni bilo.
On nas zove, ali mi smo ti koji odbijamo poziv. Uporno sebi govorimo da se ne želimo javiti, da nam Bog nije potreban, svoj život i svo slobodno vrijeme polažemo za krive ideale, a za Boga nemamo ni sat vremena nedeljno. Ne idemo na sv. Misu i kažemo sebi da nam ne odgovara crkveni zbor, ili svećenik, ili bude gužva, a mi ne podnosimo puno ljudi na jednom mjestu. Pravdamo se i pravdamo, udaljavamo i udaljavamo sve dok jednom ne budemo miljama daleko od Boga. A što onda? Vrlo jednostavno: Bog će nas opet pozvati, kao i prvog puta. Ne može se čovjek udaljiti od Boga htio on to ili ne. Gdje god odemo, kod Boga smo. Jer ,,On je mirno srce svih atoma!'' I u tome je sva ljepota! Bog kao mirno srce svih atoma! Bog je jedina ljubav i jedino mjerilo ljubavi. Tko nas god puno voli i koga god mi puno volimo, Bog uvijek voli mnogo mnogo više.
Koliko god mislili da Bog šuti i ne odgovara na naše molitve, zastanimo i pogledajmo oko sebe. Potrudimo se uvidjeti pravu sliku stvarnosti gdje nam Bog zapravo glasno govori sa svih strana i shvatit ćemo da nam Bog daje svoju milost na druge načine i kroz druge stvari. Možda nešto od toga i nismo željeli, ali spoznat ćemo da je zapravo baš to ono što nam treba.

Iva Maros