Neprestani pokušaji traženja sebe polako gase u meni onaj istančani glas djeteta koje sam nekad bila. To dijete me uporno vuče za sobom, čvrsto me držeći za ruku i tjerajući me da trčim po prostranstvima, čas nebesa, čas podzemlja. Takvo dijete u meni ne dozvoljava da ga uništi borba mene sa samom sobom, ne dozvoljava da ga moje tamno oličje stjera u kut i svojim dahom ugasi njegovo svjetlo. Iako moj neiscrpni alter ego, moje tamno 'drugo ja' niže pobjedu za pobjedom kao biserne niske, to dijete ih jednom jedinom gestom svoje blagosti pokida i one se raspu po meni i po nocturnu mog života.

Tražeći smisao u pokušajima definiranja svoje osobe, ja sam razapeta između dobra i zla; između djeteta u sebi i svog nutarnjeg mraka. Ti putevi su isprepleteni, teško je odrediti kojim kad idem i još teže pokušati upraviti samo jednim putem. Oni su u tolikoj simbiozi da, kada idem putem mraka, pomislim kako je to zapravo put dobra uz blagi nedostatak svjetla.
Priznajem da nerijetko pomislim kako bi divno bilo pokidati lance dobra i zla koji me svaki vuče na svoju stranu i time stvaraju nemir u mojim mislima. U takvim trenucima uvjerena sam da bi mi istinsku sreću predstavljala mogućnost samostalna života, potpuna otuđenost od bilo kakva vrhovna stvorenja te moć da sama sebi ucrtavam pute.
No baš tada, u satima svog malodušja, glas onog malenog mene ponovo nadjača zlokobnu tišinu moje duše; javi se pjesma djetinjstva - doba kada smo maleni, nejaki i toliko krhki ali kada savršeno jasno shvaćamo u čijoj se ruci nalazimo. Ruci Onoga koji nas uvijek čuva i brine o nama čak i kada nama to baš i ne izgleda tako. Jer ta briga uključuje i spoznanje da bilo kakav oblik patnje i trpljenja nije nedostatak Njega u našem životu ili znak da nas je On napustio, nego upravo suprotno! Patnja i trpljenje je dokaz Božje prisutnosti samo mi to sebi ponekad ne možemo ili ne želimo priznati. Za prepoznavanje Boga potrebno je gledati oko sebe dječijim očima te nakon svakog pada ustati poput djeteta i otrčati svom roditelju.
Što zapravo znači biti poput djeteta? Negdje sam pročitala da postoji tajni dosluh između kraljevstva Božjeg i djeteta. Marko u svom Evanđelju kaže: Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke. (Mk 10,13-16) Upravo se u tom trenutku otkriva da je i sam Isus Kristi zapravo- dijete. Ozlovoljio se, poput svakog djeteta kojem brane da se druži sa svojim prijateljima. On je poput njih i oni su poput njega i Isus traži da i mi svi budemo takvi, a to znači da budemo prostodušni, neopterećeni lošom stranom svijeta oko nas te otvoreni i oduševljeni dobrom stranom koja je zapravo sami Bog. To je toliko jednostavno, a današnji čovjek je navikao na komplikacije pa nije ni čudo što je sam pojam ''Biti poput djeteta!'' neshvaćen ozbiljno.
Kada pričam ili samo razmišljam o djetinjstvu i vječnoj suprotnosti djece i odraslih, ne mogu a da se ne sjetim Malog Princa. ''Odrasli vole brojke. Kad im spomenete svoga novog prijatelja, nikada vas ne pitaju ono bitno. Nikada vas ne pitaju: Kako mu zvuči glas? Koje su mu najdraže igre? Skuplja li leptire? Upitat će vas: Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliku mu plaću ima otac? I tek tad se njima učini da ga poznaju. Ako odraslima kažeš: Vidio sam prekrasnu kuću od crvenih opeka, s geranijama na prozorima i golubovima na krovu... oni tu kuću ne mogu zamisliti. Njima treba reći: Vidio sam kuću koja stoji stotinu tisuća franaka: Onda će uzviknuti: Kako je lijepa! (...) Takvi su oni. Ne treba se na njih ljutiti. '' Odrasli su upravo takvi. Kalkuliraju životom i sve gledaju kroz brojke, pravi smisao stvari shvate tek kad sebi sve brojčano ''pojednostave''. Ne shvaćaju da život zapravo nije takav. Život je predivan u svoj svojoj jednostavnosti i tek onda kada ga ne poimamo očima nego srcem poput Malog Princa, živimo život onako kako je to od iskona zamišljeno.
Možda smo svi donekle nalik na odrasle. Možda svi, zbog različitih životnih opterećenja i nedaća, zaboravimo zapravo biti dijete. Ne sjećamo se kako se to biva djetetom te zbog previše obaveza ne stignemo se ni podsjetiti. Ali moramo se potruditi te dati sve od sebe da dijete u nama oživi. Jer što znači ''Primiti kraljevstvo Božje kao dijete!'' ? Dijete je puno povjerenja za sve što ga okružuje te takvi trebamo biti i svi mi - puni povjerenja u našeg Gospodina.

Iva Maros