Pod duhom neke stvari podrazumijevamo bit, jezgru, ono najplemenitije, najjače, uopće dušu i sadržaj svih onih uvjeta bez kojih nešto ne može biti. Prema tome duh molitve je ono što u molitvi osobito djeluje, što nas k molitvi privlači i uz nju drži, što našu molitvu čini uspješnom i što joj pomaže doći do cilja.

Duh molitve sastoji se od triju stvari. Prva je veliko poštovanje prema molitvi i živo osvjedočenje u uzvišenost i ljepotu molitve. Moramo biti uvjereni da za nas nema ni boljega ni uzvišenijega zaposlenja od molitve, jer molitva je razgovor i zabava s Bogom. U tome je najviša odlika molitve. Nema dvojbe da smo po volji Božjoj dužni vršiti mnoge druge važne poslove kao npr. ispunjavati staleške dužnosti, premda je i to jedna vrsta molitve i služenje Bogu. Pa ipak, postoji neka razlika. Sve što radimo po Božjoj volji ne odnosi se baš izravno na Boga nego na nešto izvan Boga, na nešto što Bogu pripada ili se na neki način na njega odnosi. A molitva se neposredno odnosi na Boga i jest osobna služba Bogu. Molitva je štovanje Boga, a ta je krjepost, osim bogoslovnih krjeposti, naj­uzvišenija i naj­viša. I u svijetu se najviše štuju one dvorske službe koje se neposredno vrše za vladarevu osobu. Dakako da moramo imati pravi pojam o Bogu, želimo li pravo cijeniti molitvu. Mo­litva se zanemaruje i zapostavlja, jer svijet ne poznaje Boga. Obično se čuje da je molitva nerad i da moliti trebaju samo djeca, žene, prosti puk i stari ljudi. Kod nas nije baš tako daleko došlo, ali lakoumnost i pomanj­kanje nadnaravne ozbiljnosti i žive vjere u svijetu uvijek nas moraju plašiti da molitvu ne podcjenjujemo i ne podređujemo drugim poslovima kod kojih naša častohleplje i svojeglavost ili koje drugo vremenito dobro slavi slavlje. Molitvu je potrebno poštovati i cijeniti kao samoga Boga i više je vo­ljeti nego bilo koji drugi posao te joj sve žrtvovati, ukoliko nam to dopuštaju naše staleške dužnosti. Molitva je prava služba Božja, osobna služba Bogu i stoga časna služba. U tome smislu jedan ugledni du­hovni vođa reče da bi radije izgubio sve svoje znanje, nego od svojih propisanih molitava dragovoljno propustio jednu Zdravomariju.

Druga odlika duha molitve je živo osvje­dočenje u nužnost mo­litve za duhovni život i napredak, pa i za samo naše vječno spasenje. Mo­litvu ne cijenimo jer ne poznajemo Boga kako treba i ne molimo jer nismo prožeti mišlju o našoj nemoći, o bijedi i neophodnoj nužnosti molitve. Držimo se baš protivnih osnovnih načela: molitva je nenadoknadivo sredstvo za spasenje i za sa­vršenost ne samo zbog izričite naredbe Go­spodinove, nego i radi naravi same molitve. Ako nas Gospodin, apostoli, Crkva i sveti oci toliko i tako često potiču na molitvu, to je zbog toga što je molitva obvezatna naravnim i božanskim zakonom i ustanovom posebna reda kod dijeljenja milosti. Odredba Božja i potreba milosti neumoljivo nas upućuju na molitvu. Moramo se dakle moliti, želimo li napredovati a ne propasti. Ne koristi govoriti: “Što se događa, mora se dogoditi, molili mi ili ne molili.” Ne­pobitno je da se mnogo toga događa zato što ljudi mole i da se mnogo toga ne događa zato što ljudi ne mole.

“Ali ja ne znam moliti.” Ako ne znaš, onda uči. Što se mora učiniti, to se i može. Naučili smo u našemu životu i težih stvari od molitve!

“Vjera mi je slaba i zato ne mogu moliti.” Ali, upravo ti se zato i daje milost molitve. Moli za vjeru i dat će ti se. U molitvi smo naučili vjerovati. Onoga dana kad napustimo molitvu počinjemo nazadovati, idemo ususret grijehu, opasnosti i propasti. Ljudski je život kao plovidba puna grebenâ i opasnih mjesta. Nažalost ljudi obično nisu ništa bolji od svoje okoline. Kako je to velika milost i po­sebna zaštita Božja kad je čovjek uvijek okružen dobrim ljudima i zaštićen od zavod­nikâ i kad ne primjećuje zlo oko sebe. Bez te posebne zaštite srljaju ljudi iz pogibelji u pogibelj i propadaju. Tko će nam ovakvu zaštitu steći i zajamčiti? Molitva. U molitvi se hvatamo ruke Božje a pod njezinim vod­stvom nitko ne propada baš kao ni malo dijete kad ga vodi majčina ruka. Tko ne prihvati ove ruke Božje, neka gleda kamo plovi. Molitva je, dakle, za nas sredstvo od prijeke potrebe, ali ujedno i izdašno sred­stvo za sve naše potrebe. S molitvom sve, bez molitve ništa!

Potpuno povjerenje u mo­litvi jest ono treće što sačinjava duh i jakost molitve. Pouzdanom molitvom sve možemo i sve dobivamo, zato što se Bog na to obavezao: “Ištite i dat će vam se!” Pouzdanje se sastoji u čvrstu uvjerenju da nema toga što mi ne bismo mogli postići dobrom i ustrajnom moli­tvom. Naravno da takva molitva mora odgovarati i drugim zahtjevima razuma i savjesti. Tko želi samo moliti, a uz to ipak traži zlu prigodu, vara se ako misli da će se tako očuvati od grijeha; ruga se molitvi i traži čudesa. Svakako stoji tvrdnja da moli­tvom možemo sve postići, pa i ono što je najteže i najuzvišenije: izmjenu naših misli i osjećaja pa i samo savršenstvo.

U katekizmu je zapisana jedna zlatna riječ o molitvi. Ondje stoji napisano da nam mo­litva uzdiže razum i srce k Bogu. Druženje s mudracima čini nas mudrima, razgovor s Bogom čini nas sličnima Bogu u mišljenju, načelima, shvaćanju, u govoru i u nakana­ma. Pomalo primamo na se crte Božje. To se događa tiho, postupno i neopazice, ali zato još temeljitije i uspješnije. Možemo biti puni svjetskoga duha, ipak će nam misli i srce postupno postati drugačiji. Što nam je prije bilo teško, gorko i odurno, postat će lako, slatko i poželjno. Svijet koji nas je prije oča­ravao gubi svaku dražest, jedino Bog i vječnost postaju za nas veliki i predmetom naših želja. To je pobjeda nad našom tje­lesnom naravi. A sve to stvara ustrajna mo­litva i milost koju nam molitva sa sobom do­nosi. Kao da pohađamo drugu školu sličnu onoj koju smo nekoć prošli kao djeca u majčinu krilu. Naučili smo tamo vrlo mnogo velikih i važnih stvari: naučismo misliti i govoriti, postadosmo ljudi i kršćani i to bez truda i napora. Prijazni majčin lik snizio se do nas, majka je naša postala dije­te poput nas, tumačila nam je sve po djeti­nju kako bi nas k sebi pridigla a mi smo po­malo poprimali njezino vladanje, mišljenje i govor. Tako je i u molitvi. U njoj nas izgra­đuje i odgaja sam Bog koji nas je stvorio i po drugi put riše u nama svoju božansku sliku i priliku, neokaljanu, čistu i božansku. Molitva nam također ulijeva pouzdanje u našemu radu za bližnjega. Spasenje i savr­šenstvo bližnjega plod je milosti, a ne pri­rode. Bog je gospodar milosti i što smo tješnje s njime povezani, bit ćemo bolji posrednici i sredstva milosti. Sve što je vanjsko i prirodno obično je oruđe. Što će nam i najbolje oruđe bez ljudske mišice? Ono što nas s Bogom povezuje mnogo je važnije i snažnije od onoga što nas s ljudima spaja. Bog velike stvari može stvoriti i neznatnim sred­stvima. A s Bogom nas sjedinjuje nadnarav­na veza – molitva.

Bog traži da se molimo i za bližnje. Svijet smo dužni obratiti ne samo radom nego i molitvom. Isto pravilo vrijedi u radu za naše spasenje kao i za spasenje bližnjih. Bog je to tako uredio da njemu pripišemo sav uspjeh i slavu i da se sami ne uzoholimo. Molitva je snažnije sredstvo i od propovijedi i od svih ostalih sredstava. Moliti može­mo uvijek i posvuda a djelovanje molitve je mnogo šire i općenitije. Riječju i pismom možemo djelovati tek na nekolicinu. Moli­tva se diže k Bogu te se oplođena Božjim blagoslovom poput kiše milosti spušta na narode zemlje, dijelove svemira i sto­ljeća. Povijest širenja svete vjere i obnova Crkve povijest je molitve. Tko najbolje moli najbolji je misionar, najbolji gra­đanin i najveći rodoljub. Mi bismo kao djeca dvade­setoga stoljeća to morali osobito zapamtiti. Živimo u znaku neumorna, velika i pre­tjerana rada, ali nažalost samo izvanjskoga rada. Cijeni se i poštuje samo izvanjski i pri­rodni rad i ono što uzbuđuje i zadivljuje svijet. Naše je vrijeme kao prava zvijer koja napinje sve sile da sama sebe proždre. Što će na koncu ostati od svega? Svijet pro­lazi a s njime i mi i vječnost. Uspjeh u sadašnjosti a i vječnosti zajamčena je pobožnosti (1 Tim 4,8). “Moli i radi” prava je i trajna kršćanska lozinka!

Duh molitve sastoji se u tome da je veoma cijenimo, da smo praktično osvjedočeni da je molitva bezuvjetno potrebna i da nepokolebljivo vjerujemo da po molitvi sve možemo, da molitva sve svladava. To je duh molitve, jedna od najdragocjenijih milosti u duhovnome životu, izvor svih milosti, početak i svršetak svega dobra, sredstvo nad svim sredstvima za spasenje. Dok je u nama takav duh molitve, u sebi nosimo plodno tlo za djelovanje Božje milosti i za svako dobro; dok se dobro molimo, sve se može nadokna­diti i popraviti. Bez duha molitve nesiguran smo stavak u Božjemu računu. Nema se na što Bog osloniti u nama. Izgubimo li potpuno taj duh, stigla nas je najveća nesre­ća. Takav čovjek više nema nikakva temelja ni oslonca u Bogu pa mora usahnuti i po­ginuti. Veliki i sveti duhovni muž, sv. Alfons Liguori, napisao je mnogo korisnih knjiga, a među njima jednu posve malu knjižicu. U njezinu predgovoru kaže da je smatra naj­korisnijom i najvažnijom; ako mu sva nje­gova djela propadnu a ostane samo ta knji­žica, bio bi potpuno zadovoljan i nagrađen. U toj knjižici raspravlja o molitvi.

Zbog toga smo i istaknuli i skupili sve što spada u prvi temeljeni nauk o duhovnome životu: moramo biti duboko i živo osvjedo­čeni da je molitva uzvišena, po­trebna, moćna i laka.

Moritz Menschler (Preuzeto iz knjige Tri temelja duhovnog života – Verbum)
bitno.net