Danas (u subotu 23. svibnja) smo mi (Franjevačka mladež Bosne Srebrene) u Varešu obilježavali dan ekologije. Pogledamo li ili poslušamo bilo koji medij, vjerojatno ćemo uočiti da ne činimo ništa novoga što i drugi već ne čine, možda puno bolje, i u većoj mjeri nego mi. Na sve strane čut ćemo priču o ekologiji, o eko proizvodima, eko hrani, eko piću, eko selima, eko zaštitama. No, zanimljivo je uočiti jedan nesrazmjer - dok se s jedne strane povećava priča o tom eku/ekologiji, s druge strane, umjesto poboljšanja, mi uočavamo puno više ponašanja i djelovanja koje je u protivnosti tomu. Vratimo li se samo malo u povijest, 20-30 godina, kad smo sigurno manje zatrovaniji bili, o tom „eko“ se puno manje pričalo. Pa i sam pojam ekologija iduće godine slavi tek 150 godina od svog prvog spominjanja. (Prvi put ga je spomenuo Erenst Haeckel 1866.)

U svojoj srži pojam ekologije krije dvije grčke riječi logos=nauka ili znanje, i οἶκος. Oἶκος je naški rečeno kuća, dom, prebivalište, mjesto za život, okućnica. Spominjući ovo, u cilju mi nije nikakvo znanstveno niti jezično razlaganje i tumačenje, nego nešto drugo. Vjerujem kako se svi mi trudimo naše domove i okućnice u kojima živimo držati urednim i čistim. Vjerujem da ćemo se složiti pri konstataciji da su urednost, u i okolo naših domova, ma kakvi one bili (jer nemamo svi vile), ogledalo nas samih, naših života. Sve ono što nije lijepo za oko, ili za nos, a nužno je za život, pokušavamo odmaknuti, i skloniti, čak i sakriti, da se ne vidi.

I onda dolazimo do pitanja - kako to već uz naše ograde, ili pred ulazima u naša dvorišta, na kapijama, a pogotovo malo dalje od njih možemo naći sve ono što se trudimo očistiti u svom domu ili u svom dvorištu. Prošetamo li kroz šume, naići ćemo na divlje deponije, uz naše potoke i rijeke i danas su vidljivi prošlogodišnji vodostaji, obilježeni plastičnim vrećicama i drugim smećem, a nerijetko ćemo osjetiti i neizdrživu smrad koja dolazi od bačenog životinjskog otpada. Ovo nam se događa na mjestima koje zovemo prirodom; o gradskim sredinama da ne pričamo. Tko je taj koji zagađuje, tko to baca toliko smeća u okolinu u kojoj živimo? Tko nam to pravi izvore i žarišta zaraze, bolesti, na koncu smrti?

 Kao i obično pokušat ćemo tražiti krivca u nekom drugom, jer teško nam je priznati da smo to mi. Kako priznati da smo mi ti koji bacamo praznu bocu, omot čokolade ili sladoleda, opušak, praznu vrećicu – zašto bi se patili nositi to u rukama, ili da nam smeta u automobilu. Zar nismo mi ti kojima je u učionici ili dvorani teško prošetati par koraka do kante za smeće, pa nam je lakše žvakaću zalijepiti, upotrijebljenu maramicu ostaviti, negdje pod stol ili stolicu.

 I kad nam ovakvo ponašanje, u malim stvarima postane normalno, onda će sigurno postati i opće prihvatljivo da kao radnici u radionicama otpadno ulje izlijemo u kanalizaciju, odnosno bolje reći direkt u rijeku. Da kao direktori poduzeća ili njihove gazde, svoje troškove smanjimo tako što ćemo otpad odložiti na najbližu lokaciju. Da nam na um neće pasti ulaganje u filtere, pročišćivače, ili u opremu sigurnu za zdravlje radnika.

I što god bili, od djeteta u vrtiću, preko školarca, pa do direktora – ulazeći u svoja dvorišta, oni koji imaju zatvarajući kapiju, ili prelazeći prag svog doma, kao da prelazimo u drugi svijet. U njemu nećemo zalijepiti žvakaću, baciti bilo gdje bocu ili papir. Instalirati opremu za koju znamo da je štetna po zdravlje. U samom startu – nismo li licemjeri?

 A nije li u samim početcima, kod stvaranja, Bog čovjeku, a valjda se i ja - svatko od nas ubraja u te, zapovjedio da se brine o stvorenom? Nije naredio da se brine samo za svoj dom ili svoje dvorište. S druge strane, tko to od nas rado kupi smeće u svom dvorištu za nekim slučajnim prolaznikom koji ga je bacio? Pa ako meni nije drago da ga kupim za drugim, po zlatnom pravilu, ne činimo ni mi to drugomu. Ne zagađujmo ni mi njegov prostor.

 I ne uništavamo, ne zagađujemo mi samo vidljivi, vanjski svijet. Često, možda i puno češće zagađujemo onaj nevidljivi, unutrašnji, duhovni svijet. Vjerujem da je duhovno onečišćenje uzrok ovom vanjskom, odnosno da vanjskom smeću prethodi smeće koje se nalazi u samom čovjeku. Zalijepljena žvakaća, bačena boca, papir, divlja deponija ili nešto više, svoj uzrok ima u osobi zabacanoj ohološću, pohlepom, sebičnošću, zavišću, mržnjom, prezirom, lijenošću.

 Oslobađajući se najprije ovog smeća, čisteći najprije zagađene i onečišćene međuljudske odnose, možemo očekivati da ćemo očistiti i u red dovesti prirodu koja nas okružuje. Primjer u tome može nam biti i osoba čije smo djelovanje uzeli za svoj uzor, sveti Franjo -zaštitnik ekologije. I njemu je sve stvoreno moglo postati bratom i sestrom, tek onog trenutka kada se odrekao sukoba, ratovanja. Kad se odrekao slave i pohlepe. Kad se oslobodio velikog mišljenja o sebi, mogao je prihvatiti gubavca – hodajuću zarazu. Tek onda kad je doživio promjenu u sebi, mogao je cijeli svijet njegov dom, njegov samostan. Tek tada je mogao krenuti s obnovom porušene i zapuštene crkve pisano i malim i velikim slovom.

 Boljeg uzora ne trebamo tražiti. Red je da počnemo s čišćenjem!

Fra Zoran Vuković