Protuslovlje je vjerovati u Boga i biti pesimist! 
Pesimizam? Ne! Jer ta biljka nalazi plodno tlo samo ondje, gdje je nestalo vjere u Boga, u Krista. Na kršćanskom, katoličkom tlu nema joj mjesta.

U jednoj amerikanskoj školi raspisali su nagradu za najbolju misao, koju jedan učenik iznese. Rečenica, koja je donijela nagradu, glasila je: “Ljudi mrmljaju, što je Bog ruži dao trnje. A zar ne bi prije morali zahvaljivati Bogu, što je dao da na trnju raste ruža?”

Svi danas mrmljaju, padaju štoviše u bjesnilo, da nas je Bog pohodio s ovako teškim jadima. Ljudi postaju skrajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu, što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše. Uzmite samo, koliko danas teče suza na zemlji. A nema li baš tu prilike svaki iole plemenit čovjek, da pokaže svoju sućut prema onima koji plaču? Ako im ničim ne može pomoći, može im uputiti barem lijepu riječ, koja često više vrijedi nego ne znam kakav dar uz namršteno lice.

Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego u vis! Naš Bog nije se promijenio. On je i danas onaj isti brižni otac, liječnik, koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje. Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada. Kad čovjek završava, onda Bog tekar počinje! Pogledajte jedan sag sa stražnje strane. Ne ćete ništa vidjeti do li zbrku amo tamo isprepletenih konaca. Pogledajte sprijeda, vidjet ćete često prekrasne figure. Sadašnji događaji u svijetu tako su zamršeni. A nije ni čudo, jer ih gledamo s obratne strane, iz preuskog vidika ovoga zemaljskog života. Bog ih gleda s prave strane. Gleda, i zadivit će nas jednom i s ovim događajima, kad budemo vidjeli da su sve niti sadašnjih zbivanja bile u Njegovoj ruci, da se postigne ono, što je za nas najbolje. Sursum corda!

Iz nagovora mladeži 1944. godine