Gospodin. On mi dade braću. On mi dade putokaze do cilja po drugim ljudima. On mi dade u drugima oličenja mojih nesavršenosti da ih prepoznam. Gospodin mi dade tuđe talente da me vode u mojim poteškoćama. Gospodin mi dade sluh da čujem najgore riječi najbližih. On mi dade sve u mojoj braći. Dobro da me održi, zlo da me nauči… „Blago sluzi koji toliko ljubi svoga brata i toliko ga se boji kad je daleko od njega kao da bi bio uz njega, te ništa ne govori njemu za leđima što ne bi mogao reći u ljubavi pred njim.“ – reče Franjo u svojoj 25-oj Opomeni. I onako, zapitam se koliko stvarno postoji ljubavi u našim bratstvima. Ne one okačim-ti-srce-na-face-ljubavi. Nego one prave, istinske sve-podnosim ljubavi?
Jednom davno mora (kao što i samo ime kaže) je konstantno ‘gušila’ ljubav. I kako to biva, iz bitke se izrodilo kako i sama etimologija kaže: ljubo-mora. Jednom sam čula da svaki grijeh potječe od ovog grijeha. Zavist. Pohlepa. Želja za isticanjem. Ogovaranje. Tračevi. Izmišljotine. Uzdizanje. I ostalo što dolazi u istom pakovanju. Jednom su mi rekli da se framaši od ostalih mladih Katolika razlikuju samo po tome što su odlučili živjeti život u bratstvu po uzoru na sv. Franju. U bratstvu.
Podrazumijeva se da smo svi jedna velika obitelj. A svi svoje obitelji volimo i prihvaćamo ih upravo takve kakve jesu. Zašto ne i Framu, koja kao brižna majka toliko daje svojoj djeci? Realno teško je prihvatiti mene koja sam brbljava, teško je prihvatiti njega koji mora biti uvijek u pravu, ili pak nju koja ne paše ni meni ili njemu jer, iskreno, ne sviđa nam se ni izvan Frame njezin pesimizam. Tu se javlja sebičnost. Misleći na sebe i ono što ti voliš zaboravljaš bratstvo zbog kojeg si tu i postaješ neodgovoran. Čak i više neodgovoran nego kad netko izjavi da mora učiti i zbog tog razloga ne može doći na Framu. Jer eto baš taj sat/dva će odrediti njegovu ocjenu. I onda se prebacuješ u grupu ‘parazita’ koji su tu samo da pokupe ono što im treba, kad im treba i ako je njima po volji. Neaktivnost je jednaka nepostojanju. Ne možeš se nazivati dijelom neke zajednice ako i sam nisi doprinio za nju. I onda u moru nerada i zanemarivanja tuđeg slijeganja ramena da podnese još veći teret, uzima se za pravo, ‘prirodno uređeno’ pravo ljubomore. Jer vidi, njega više cijene, više vole nego mene. A gdje si ti? Čime si živio u bratstvu i čime si ga živio, što si radio umjesto gajio ljubomoru? I tako u krug…
Gdje sam ono počela, eh, da. Ljubomora. Brate i sestro, imam ti potrebu onako, iz srca reći da živiš i voliš punim plućima! Sve oko sebe! Zanemari sve čvrsto izgrađene predrasude u svojoj glavi prema ljudima. Ne samo braći framašima nego svima. Digresija. Moja brbljavost. Još ću samo ovo… Ljetos sam bila toliko ljubomorna da sam svađajući se s Bogom (kao svaka kći sa svojim tatom) nakon što sam čula onaj poznati Glas da slijedim Njegovog Sina, rekla: Eh da, lako je bilo Isusu, on je bio Sin Božji, i naravno da nije morao biti ljubomoran na nikoga tko je bogatiji, ljepši, uspješniji… I onda se sjetim da sam i ja dijete Božje. I imam sve što mi treba. Moj Otac je uvijek u pravu. On mi je dao braću. Da ih prihvatim. Da odbacim ljubomoru i sve njene popratne nuspojave. I umjesto da sam zavidna jer je netko bolji zahvalim jer imam uzor. Umjesto da sam neodgovorna, iskoristim svoje vrijeme koliko najbolje mogu pa taman i ne odradila sve što moram. Umjesto da sam puki promatrač sa strane da i ja poklonim nešto svojoj obitelji, makar iskren osmijeh.
Koncept mojih esejskih misli svega što bih vam htjela reći, ni sve Franjine Opomene ne mogu ništa promijeniti ako se vi ne odlučite biti brat ili sestra koju je Gospodin nekome dao.
Ekipa, trgnite se! Dio ste nečeg velikog, niste bez razloga tu gdje jeste!
Antonia Gašpar, Frama Mostar
Preuzeto s: http://frama-hercegovina.com/
