Prolazi i još jedno ljeto koje je više nalik na jesen po silnim kišama koje su natapale zemlju. Krenut će uskoro i škola, fax, ispiti i dolaze mnoge odluke koje se trebaju donijeti. Upoznavat će se novi ljudi, stjecati nova prijateljstva i bit ćemo bogatiji za puno toga. Što će mi donijeti sutra? Što je to Krist pripremio za mene u novoj akademskoj godini? Jesam li spreman preuzeti odgovornost? Hoće li me društvo prihvatiti? Hoću li se morati prilagođavati? A kakvi li će biti svi ti novi ljudi?
Pitanja su koja nam se svima često vrte po glavi kad se približi razdoblje jeseni u kojem stižu nove studentske i školske tegobe. Javlja se pomalo i strah da ćemo se izgubiti u cijelom tom ubrzanom načinu življenja, gdje se sve treba postići u 24 sata. Sigurna sam da su mnogi donijeli već odluke da će redovito učiti i marljivo raditi kako bi ispunjavali svoje obveze, no jesmo li u sve to uspjeli svrstati Božju volju? To je vječito pitanje. Kako je prepoznati i što je uopće volja Božja? Mnogi sveci i mistici su cijele svoje živote posvetili služeći volji Božjoj. Onda mora da je to nešto jako vrijedno ako su bili spremni sve podrediti njoj, logički gledano. Mogli bismo reći da je to jedna vrsta ogromnog povjerenja i surađivanja s Bogom. Kad se spomene to, svi bismo mi na ovaj ili onaj način htjeli da dobijemo na gotovo volju Božju da nam bude pokazano sve, i da se naše želje poklapaju sa Božijim željama, ali to tako ne ide. Treba moliti, čitati Sveto Pismo, osluškivati u sebi glas Duha Svetoga i razgovarati s Bogom i htjeti čuti što On želi. Htjeti čuti. Željeti saznati što Krist želi od mene. Mnogi katolici kad se to spomene, prevrnu očima misleći da sve što rade jeste volja Božja, ali nekada i nije. S jedne strane to iziskuje osluškivanje u miru, a to je postalo izazov jer je mira sve manje, a s druge strane naše povjerenje da Bog zna što je za mene najbolje u datom trenutku. Povjerenje koje su ljudi toliko puta izigrali, koje je toliko osjetljivo, a opet toliko snažno kad se iskaže nekom tko te iz ljubavi stvorio. Nedavno pred SHKM Dubrovnik vodeći jednu katehezu o radosti, pisali smo jedni drugima razloge za radost i na mom papiru je brat u Kristu napisao: "..jer si stvorena iz ljubavi". I to tako često zaboravim, a vjerujem i većina - da nismo plod neke slučajnosti, nekog nemara, nego plod ljubavi. Bog je u svojoj dobroti cijeli jedan život osmislio samo za tebe, za mene, za svakog od nas. Čega se onda bojati? Osluškivanja Njegove volje? Ljudi? Odbacivanja? Pa tko će me više zaštititi, više voljeti, više podnositi doli samog Boga, koji me stvorio iz ljubavi i koji je svog Sina dao razapeti kako bi ja bio/la slobodan/na i kako bi mogao/la u Nebo? Treba znati stati u ovoj buci društva i htjeti čuti što Bog želi od mene. Je li uistinu volja Njegova svaki potez koji želim i koji ću napraviti u životu. Ovim tekstom želim posvijestiti i sebi i vama da smo kao djeca Božja pozvani slušati svoga Oca i surađivati s Njim u svemu, u svakoj i najmanjoj odluci, pozvati Ga i pitati - Što želiš da učinim Gospodine, pokaži mi što je volja Tvoja. Pa tako i sada, ako se dvoumiš, ili si nesiguran/na ili se spremaš učiniti nešto, porazgovaraj sa svojim Ocem u molitvi i pitaj Ga šta On misli o tome. Odgovor neće izostati; ako u vjeri i povjerenju pitaš. Uostalom život će ti biti ispunjeniji i radosniji ako vršiš volju Oca svojega, koji za tebe uvijek želi samo ono najbolje jer si Dijete Njegovo. I On te ljubi. Želim da ti svaki idući dan bude stvarno u volji Božjoj, da iz dana u dan izgrađuješ svoj odnos prema Bogu i u suradnji s njim oblikuješ svoj život koji će biti pokazatelj i jedno veliko svjedočanstvo da si Dijete Božje.
Marija Jurić, Frama Sarajevo
Preuzeto s: http://framasarajevo.blogger.ba/
