''Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.'' (Ivan 3,16)
Statistički gledano, danas u svijetu živi preko dvije milijarde kršćana različitih denominacija. Velik broj rekli bi smo. Različite tradicije, različite karizme, ali jedinstveno uporište vjere - Isus Krist, Bogočovjek, koji je sišao na zemlju spasiti svijet, koji je podnio muku i smrt na križu i time odnio naše grijehe u grob, a zatim uskrsnuo i oslobođene od tereta grijeha uveo nas u svetost života vječnoga. Sve nas, koji vjerujemo u Njega i živimo Riječ Njegovu.
''Tada ga svi učenici ostave i pobjegnu.'' (Matej 26,56)
Dakle, u spasenje vodi sve nas, koji vjerujemo u Njega i živimo Riječ Njegovu. Neosporno je da bi se izjašnjavali kao kršćani, bilo kojoj zajednici da pripadamo, moramo vjerovati u otajstva kršćanske vjere, koje nalazimo u ''Apostolskom vjerovanju'', Međutim, šta je s drugim dijelom priče? Živimo li po Riječi Njegovoj? Živimo li po Evanđelju? Je li naša vjera samo puka tradicija, folklor, nešto što se nalazi u našim mislima ili ono što se implementira u našem životu? Pitanje stoji, da li je moguće vjerovati bez života u vjeri? Kod licemjera prividno da, ali kod istinskih vjernika, kršćana ne. Šta nam znači npr. imati najljepši Ferrari skriven u garaži ako ga ne vozimo niti pokazujemo drugima? Koja je onda razlika posjedujemo li ga ili ne? Razlika je ta da, ako imamo taj automobil, možemo ga upotrijebiti kad nam bude trebao. E tako razmišljamo i o vjeri. Nije li to licemjerno? Gdje je Bog u našem životu onda kada je ''sve OK'', kad nitko nije bolestan, kad živimo u blagostanju? Negdje je skriven u podsvijesti i tada nam je izgleda dovoljna misao da On negdje postoji. Negdje, ali u našem životu ne. Primjetno je da nam Bog izgleda treba samo kad se javi nevolja. Tada padamo na koljena, tada molimo, tada pokazujemo da smo vjernici. Nije li to licemjerno? Živimo li vjeru? Odgovor je: možda da, ali samo u onom slučaju kada nama to treba, inače živimo daleko od vjere. Šta nam Sveto pismo o tome govori? ''Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, zavaravajući sami sebe. Jer ako je tko slušatelj riječi, a ne i izvršitelj, sličan je čovjeku koji motri svoje rođeno lice u zrcalu: promotri se, ode i odmah zaboravi kakav izgleda.'' (Jakovljeva poslanica 1,22-24).
Navodno je dvije milijarde kršćana u svijetu, ali koliko li je licemjera u tom broju? Popularno nazvan ''suvremeni'' način života dodatno doprinosi ovakvom stanju. Psovanje, a posebno psovanje Boga, svjesno vrijeđanje i ponižavanje drugih, kockanje, stavljenje materijalnih vrijednost iznad ljudskih, izvanbračne seksualne zajednice, pad moralnih vrijednosti uopće... Prepuštanje ovome dovelo je do potpune promjene u vrjednovanju čovjeka kao bića. Ta pošast zahvatila je i kršćane. Od davnina je postojao problem siromašnih ljudi, koji su u očima materijalista niži od onih koji imaju sve, međutim današnje vrijeme ovaj problem usložnjava i dovodi do novih zabluda, posebno kod mladih ljudi. Danas su mladi naročito pod pritiskom, ponajviše zbog okruženja, odnosno pritiska sredine u kojoj žive. Veoma se teško oduprijeti tome. Današnja mjerila vrijednosti ne ostavljaju mnogo izbora. Po njima, onaj ko se ne opija i ne nalazi uporište u alkoholu i(li) drugim opojnim sredstvima ne zna se zabaviti, onaj koji nikada nije probao neko opojno sredstvo, po novim mjerilima, nije iskusio život, onaj ko ne ''baca'' novac po različitim kladionicama, lutrijama, komercijalnim nagradnim igrama je kukavica, onaj koji čuva predbračnu čistoću je zatucan i primitivan, veoma često suočen s ismijavanjima, onaj ko ne ogovara druge nije interesantan, onaj ko ne gleda pornografske časopise i ''filmove'' nije normalan, onaj ko redovito prima svete sakramente je fanatik, onaj ko ne govori loše o crkvi i njenim službenicima nije u trendu, onaj ko zagovara kršćanska načela je izvan vremena i prostora... To je sve ono s čim se susrećemo. To je oblik razmišljanja koji osvaja svijet, posebno kao što rekoh mlađu populaciju. Gdje je tu Krist? Gdje je tu život u vjeri? Trenutno nam ne treba, pa ga ostavljamo po strani. U biti, od kršćanstva uzimamo ono što se nama sviđa, ostalo odbacujemo. Prosijavamo Evanđelje, ne priznajemo pravila nego ih sami sebi krojimo. Zovemo se kršćanima, a sami određujemo granice. Umjesto bezgraničnog prepuštanja Bogu, sami pravimo granice dokle ćemo ići. Jednom nogom smo na jednoj, a drugom nogom na onoj drugoj, suprotnoj strani. Prizivamo Boga, ali ga ne puštamo u kuću. Jeli to strah ili inferiornost? Naravno, to sve stoji tako dok nam Bog ne zatreba, a kad se to desi onda smo vjernici, kad nevolja prođe onda sve po starom. Matej je u svom Evanđelju citirao proroka Izaiju: ''Narod me ovaj usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke - uredbe ljudske'' (Matej 15, 8-9).
Ljudski trendovi nažalost u našim životima zasjenjuju ona božanska načela. Ovakva rupa u kršćanskom identitetu se još više širi, tako da se ovaj način života i ova mjerila vrijednosti sve više nalaze i kod onih koji prividno obavljaju ''ritual kršćanskog'' života. Oni čitaju i tumače Bibliju, idu u crkvu, primaju sakramente, međutim taj ''suvemeni način života'' je prisutan i to je za njih sasvim u redu. Oni su poseban ''slučaj'', upravo zbog svoje ''dvoličnosti''. Namjerno sam napisao ''ritual kršćanskog života'', a ne ''življenje kršćanskog života''. Ako smo takvi, tu očito postoji nešto što ne štima. Neosporno, Krista smatramo istinom, ali u ovakvom slučaju On nije naš život. Na putu malo kao jesmo, a onda malo kao nismo, i tako u krug. Krenemo negdje, pa se okrenemo i vraćamo nazad. Sve kao po onoj staroj poslovici: ''korak naprijed, nazad dva''. Opet ignoriramo Riječ Božju. Krist kaže: ''Ja sam Put Istina i Život, niko ne dolazi Ocu osim po meni'' (Ivan 14,6). Mi bismo htjeli alternativu, međutim nema je, a poruka je sasvim jasna - On je Put, Istina i Život. On je sve troje, a ne samo jedno ili dvoje od toga. Nisu samo vjernici laici pogođeni ovime. Padaju i svećenici, đakoni, redovnici, redovnice...
Među kršćanima ima i onih koji čine ili pak podržavaju lažno svjedočenje, prevaru, bračnu nevjeru, seksualne čine koji su protivne nakani Božjoj... Ima čak i onih koji čine ili podržavaju abortus, eutanaziju, korupciju, tlačenja i na razne druge načine zlostavljanja slabijih, rasne, spolne, dobne, nacionalne i vjerske podjele, trgovinu narkoticima, trgovinu ljudskim tijelom... Jesu li oni kršćani? Možda nemamo pravo suditi, ali se smijemo zapitati: da li je to ono što je Isus ostavio kao poruku? Nije!
Moramo se zapitati: šta se to dešava? Vjerovatno se nećemo začuditi odkud toga među nevjernicima i nekršćanima, ali odkud to sve među nama kršćanima? Odgovor se možda krije u nama samima. I Juda je sjedio za Kristovim stolom. I Juda je bio jedan od apostola. I on je ''slijedio'' Krista, ali imao je svoju viziju vjere. Želio je ići po vlastitim pravilima, a kad je shvatio da je nemoguće biti Kristov i biti đavlov, morao je izabrati stranu kojoj pripada. On je svoj izbor napravio. Koji ćemo mi izbor napraviti? Predati se trendovima koji prolaze, kratkotrajnim strastima različitih vrsta, ili ćemo odabrati Krista i svim srcem, dušom i tijelom biti uz njega? Odluka je dakle na nama. Bog je toliko velik da poštuje našu volju. Poštovao je volju Ivana da bude uz Krista pod križem, poštovao je i volju Petra da se pokaje i vrati k Kristu, ali je poštovao i odluku Jude da odabere Sotonu.
Ipak, Bog nas cijelo vrijeme zove na obraćenje. On je naš milostivi Otac, On je pravedan i spreman na oprost. Međutim, veoma je teško raskinuti okove grijeha i slabosti u koje smo uronili. Biti kršćanin uistinu nije lako. Lako je reči da smo kršćani, ali nije lako uistinu biti kršćanin. Posebno jer više nije u trendu biti kršćanin. Čak nas i mrze zbog toga, ne samo u zemljama gdje je vjerska netolerancija prisutna, nego i u ''zapadnim'' zemljama gdje navodno vladavina prava i demokratska načela stoje na snazi. To sve upravo iz ovih razloga koje sam naveo. Isus je to predvidio, ali nas nije ostavio bez ohrabrenja: ''Svi će vas zamrziti zbog imena moga. Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen" (Ivan 10,22). On jasno kaže: Tko ustraje do svršetka, bit će spašen. Bog nas, kao što vidimo ne napušta, već nam nam poručuje: ''Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljestvo'' (Luka 12,32).
Obratimo se i potpuno predajmo Kristu Spasitelju ili nemojmo. Izbor je na nama.
Vladimir Fučec
