Jednom davno živio je postolarski šegrt koji je usnio san. Božji glasnik mu je pokazao budućnost.
Vidio je kako u svojim rukama ima veliko blago, kako živi u velikoj kući, a oko njega sve bijaše prepuno zlata, svile i dragoga kamenja. Kada se probudi ode majstoru, ispriča mu svoj san i reče da će toga istog dana krenuti na put pronaći blago koje je u snu vidio. Majstoru se sve to pričini doista čudno, ali se ne usprotivi, nego ga isplati i isprati na put.
Postolarski šegrt se zaputi tražeći kuću kakvu je vidio u snu i blago koje u njoj njega čeka. Obilazio je od mjesta do mjesta i raspitivao se o kući, ali nitko nikada nije vidio tako velike i lijepe kuće, niti je čuo da u njihovome kraju takva postoji. No šegrt nije bio od onih koji bi tek tako odustali pa je svake noći zaspao s mišlju da je jedan dan bliže svome cilju, a zorom bi se budio u nadi da će možda baš toga dana pronaći blago.
Kako se putovanje produžilo, tako je i novca kojega je postolarski šegrt dobio od majstora bilo sve manje i manje, premda nije bio rasipan i pazio je na svaki novčić. No onda se dosjetio jadu. Budući da je u torbi, kao svaki pravi postolarski šegrt imao šilo, konca i nešto kože, predloži vlasniku konačišta da će mu u zamjenu za toplu večeru i suhi krevet popraviti raspale cipele. Vlasnik nevoljko pristade i primi šegrta pod krov.
Ujutro šegrt donese popravljene cipele. Kada je vlasnik konačišta vidio kako su lijepo napravljene i udobnije nego prije, predloži šegrtu da ostane još jedan dan i prenoći još jednu noć, a zauzvrat će popraviti cipele vlasnikove supruge. Budući da se spremala kiša šegrt prihvati ponudu i osta još jedan dan i jednu noć. Kad su i ostali putnici, uglavnom trgovci koji su išli na sajam ili sa sajma a sada ih je kiša zadržala u konačištu, vidjeli kako postolarski šegrt stvara čuda i stare cipele popravi tako da izgledaju kao da su nove, zamole ga da i njima popravi cipele. Šegrt se prihvatio posla. Zadovoljni učinjenim trgovci mu obilato platiše.
A kada presta kiša i kada se raspršiše posvuda, trgovci proniješe glas o postolarskom šegrtu koji čini čuda pretvarajući stare cipele u nove. I u koji god bi grad, slijedeći svoj san šegrt došao, shvatio bi da je glas o njegovim sposobnostima stigao pred njim. Ljudi su ga dočekivali sa svojim cipelama, a postolarski šegrt ih je sve redom popravljao. Zadovoljni ljudi nisu štedjeli novaca kako bi pokazali svoju zahvalnost postolaru koji stvara čuda. I premda je nakon cjelodnevnoga dana bio umoran, postolarski šegrt bi svaku večer zaspao s mišlju da je jedan dan bliže svome cilju, a zorom bi se budio u nadi da će možda baš toga dana pronaći blago. No, koga god bi pitao za kuću iz svoga sna, nitko je nikada nije vidio. Pa čak niti oni koji su putovali u daleke krajeve.
Kada bi svi stanovnici mjesta u kojemu bi odsjeo imali popravljene cipele, postolarski šegrt bi nastavio svoju potragu odlaskom u novo mjesto. A tamo su ga dočekivali ljudi sa svojim cipelama. Škrinja u kojoj je spremao novac koji je dobivao od popravljanja cipela bivala je sve punija i konačno se jednoga dana, nakon dugih godina potrage, potpuno ispuni. Tužan jer je obišao sve krajeve carstva a kuću nije pronašao, vrati se postolarski šegrt u grad iz kojega je krenuo na put.
Stari majstor ga dočeka s radošću i, kada je vidio kako je njegov nekadašnji šegrt postao vrstan postolar, ostavi mu radionicu i sve u njoj. A ljudi se skupljaše odasvuda. Mladi postolar je marljivo radio, štedio novce i sanjao o kući koju je vidio u snu. A onda odluči da će dio novaca koji je zaradio iskoristiti za gradnju kuće. Razmišljajući o tome kakvu bi kuću sagradio, odluči se podići točno onakvu kakvu je vidio u snu dok je još bio postolarski šegrt. Sagradi je dakle pa uredi, a onda se i useli u nju. One noći, kada je prvi put prespavao u novoj kući, usne san. U snu mu je došao Božji glasnik koji mu je rekao:
Blago je oduvijek bilo u tvojim rukama. Zato jer si iskoristio to blago i donosio radost ljudima, nagrađen si i zlatom i svilom i dragim kamenjem. Da nisi radom razvijao svoje sposobnosti ostao bi zauvijek beskućnik koji besciljno luta.
Nikola Kuzmičić
