»Oko je tijelu svjetiljka«, govori Gospodin. Svjetiljka duše je savjest; ako je pravilno formirana, osvjetljava put, put koji vodi k Bogu, i čovjek tako napreduje.

Cilj je naše molitve, tijekom Korizme, probuditi savjest, učiniti je osjetljivom na glas Božji. ‘Ne budite srca tvrda’, govori psalmist… Doista, neosjetljivost savjesti, ravnodušnost u odnosu na dobro i na zlo, njihovo izvrtanje, velika su prijetnja čovjeku. Neizravno, to je i prijetnja društvu, jer u konačnici razina društvenog morala ovisi o ljudskoj savjesti. Savjest je svjetlost duše, onoga najintimnijeg u ljudskom biću i ukoliko se ugasi, čovjek ostaje u tami i može nanijeti sve moguće povrjede sebi i drugima.

Svjetlost koja je u nama ne dolazi ni od čega vezanog uz nas, uz našu osobnost, nego od Isusa Krista. »Ja sam – rekao je on – svjetlost svijeta. Tko ide za mnom, neće hoditi u tami.« Njegovo svjetlo obasjava našu savjest; štoviše, može i nas same pretvoriti u svjetlo koje osvjetljava put drugima: »Vi ste svjetlost svijeta.«

Imajmo veliku želju za pravilnim formiranjem savjesti, jer ona je svjetlo koje nam pomaže razlikovati dobro od zla, omogućuje nam moliti oprost i vraća nas na pravi put ako smo se izgubili. Crkva nam nudi prikladna sredstva, ali nas ne oslobađa od truda koji je potreban da bismo ta sredstva odgovorno koristili.

preuzeto sa: www.bitno.net