Ove 2024. godine obilježavamo 800 godina kako je sv. Franjo 17. rujna 1224. godine primio Kristove Rane. Na mnogim se mjestima govori da to bijaše 13. rujna 1224. godine, uoči blagdana Uzvišenja sv. Križa, dvije godine prije Franjinog blaženog preminuća Krist Franju dariva Ranama. Isus je uzdigao križ, Franjo svojim životom svjedoči Raspetog Krista i zajedno s Njim uzdiže križ otkrivajući mudrost i tajnu života: križ je blagoslov i put u Nebo. Nema križa bez rana koje su neizostavni, vidljivi pečat ljubavi, vjere i nade.
Franjo prima rane na La Verni koja je brdo u brdima: s jedne je strane prilaz blagim usponom, s druge klisurama visokim i do 40 metara, pitoma i divlja ljepota; o doživljajima franjevački zanosno svjedoče hodočasnici na izvore franjevaštva: na sveta mjesta Franjinog i Klarinog života.
La Vernu je 8. svibnja 1213. godine Franji poklonio grof Orlando iz Chiusija, Franjo na La Verni boravi više puta: posljednji put bijaše od Velike Gospe do blagdana sv. Mihovila arkanđela, 16. kolovoza - 29. rujna 1224. godine, posteći veliki post.
Franjo osjeća blizinu smrti, moli i oplakuje svoje grijehe, La Verna je idealno mjesto za biti s Gospodinom i sobom. Bogata klisurama kao čovjek, s jedne strane lako, s druge teško prići, poznati stranac i nepoznati domaćin sebi i drugima, Boga udaljavamo od sebe ili odlazimo od Njega, a Bog zove, čeka i ljubi.
Franjo želi biti blizu Gospodinu Bogu koji mu sprema svoje najbolje i najljepše darove. La Verna predstavlja najviši uspon Franjine i franjevačke mistike. Franjo na jednoj od klisura doživljava svoj najviši mistični doživljaj: suraspeće s Kristom. Tajna i ljubav Franje i La Verne jest Isus Krist. Tko je i što naša tajna i ljubav?
Franjo žarko moli za dvije milosti: da za svoga života osjeti na duši i na tijelu, koliko god je to moguće onu bol što je Gospodin podnio u vrijeme svoje pregorke Muke i u svome srcu neizmjernu ljubav kojom je Sin Božji gorio da dragovoljno podnese toliku Muku za nas grešnike. Veliki je intenzitet Franjine molitve: govori s poštovanjem kao Gospodinu, odgovara kao svome Sucu, moli kao svoga Oca, razgovara kao s Prijateljem. Oplakuje Isusovu Muku kao da je gleda svojim očima raširenih ruku u obliku križa. Kako mi molimo? Kakav je naš odnos prema Bogu i čovjeku? Oplakujemo li svoje i tuđe grijehe? Žalimo li zbog Isusove Muke koju podnosi za nas? Previjamo ili razdiremo vidljive i nevidljive rane? Sjedinjujemo li svoje i tuđe boli i patnje s Raspetim Isusom? Franjo tako čini. U znak zahvalnosti i ljubavi Gospodin Isus Krist dariva Franju neprocjenjivom vrijednosti: svetim Ranama.
Izvješće iz životopisa sv. Franje od Tome Čelanskog o tome događaju piše:
Dok se zadržavao u samotištu koje se po mjestu gdje se nalazi zove Alverna, dvije godine prije nego što mu se duša preselila u nebo, u zanosu je vidio na križu propetoga čovjeka koji je poput Serafa imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene, a noge skupljene. Dva su mu krila bila uzdignuta povrh glave, dva su bila raširena za let, a ostala su mu dva pokrivala cijelo tijelo. Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao, a njegova je ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na Razapetoga i gorčina Njegove Muke. Izgledao je da tako reknem i žalostan i veseo: radost i tuga su se u njemu izmjenjivale. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom Čovjeku.
Činilo mu se da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. Šiljci su im bili u protivnoj strani. Ti su znakovi na unutrašnjoj strani bili okrugli, a na vanjskoj duguljasti, neka mesna izbočina se pokazivala na vrh čavala koji su bili kao zavinuti i izudarani. To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Tako su i u nogama bili utisnuti znakovi čavala i bili ispupčeni na tijelu. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana,a ona je često krvarila. Tako su mu i gaće i tunika bile mnogo puta zakrvavljene. O kako je malo onih koji su zavrijedili vidjeti svetu ranu na prsima dok je živio propreti sluga Propetoga Gospodina.
Franjo skriva rane, ljubi i trpi iz Ljubavi i za Ljubav. Otac i Majka ga ljube, Duh Sveti dariva snagu: to je zagrljaj kojim ga je zagrlio iz svoga nebeskog uskrsnog stanja njegov raspeti Gospodin Isus. Iz tog zagrljaja ostadoše Franji na tijelu tragovi Isusovih sv. Rana i vjera u Uskrsnuće.
Patnja boli, treba olakšanje. Nježna biljčica Klara profinjene duše pomaže Manjem bratu Franji. Duboko produhovljena shvaća i osjeća više nego drugi bliskost i blizinu Božjeg zahvata u njihovim životima; siromašku plete čarape da lakše hoda. Jedna su obitelj: brat propovijeda, sestra u tišini molitve zahvalnosti i ljubavi služi Gospodinu u poniznosti, siromaštvu, čistoći i klauzuri: svatko na svome putu i zajedno izgrađuju Kraljevstvo Božje. Ljepota franjevačke duhovnosti i karizme: biti velik u malenosti služenja i jedinstvu različitosti.
Franjin oduševljenik i obraćenik Johannes Joergensen u svom hodočašću franjevačkom Italijom piše: La Vernu nazivaju franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo rasipanje čudnovatim načinom na Franjinu tijelu. Ali mogla bi se također Taborom nazvati, brdom preobraženja; jer se Franjo nije nikada toliko približio Nebu. A nama je malenima lakše da ga slijedimo na Tabor nego na Golgotu. Slijedimo li, gdje, kako i kada Isusa i Franju?
Slava i uzvišenje idu ruku pod ruku s agonijom Križa. Kristove su Rane na Franji odraz Gospodinove slave i božanstva. To je vrijeme u Franjinu životu kada je čašćen kao živi svetac, a stigme su samo potvrda evanđeoskog života. To potvrđuje i priznaje i službena Crkva.
Franjo pored Rana, trpi zbog bolesti, živi u ovisnosti i poslušnosti drugima, piše Pohvale Bogu i Pjesmu bratu Suncu; slijedi svoga Gospodina koji sluša Očevu volju do kraja, do muke i smrti na križu i slavnog Uskrsnuća. Franjo radi isto što čini Isus – s pravom ga zovu drugi Krist. Utjeha je i nagrada Nebo.
Blagoslovljeno je hodočastiti na Alvernu, ali nije najbitnije. Bitno je slušati i slijediti Riječ Gospodnju i Božji glas, sjediniti se s Očevom voljom, svoje križeve staviti u sjenu Isusova Križa, svoje rane darivati Isusovim Ranama, svoju bol i radost dijeliti i umnažati s Isusom: ljubiti Boga i brata čovjeka, braću ljude – moliti, zahvaljivati i činiti dobra djela ovdje i sada.
Iskrena i ustrajna molitva jača vjeru, snaži nadu, usavršuje ljubav, dariva smisao i radost trpljenja, odricanja i muke. Ljepota je, dar i ljubav života u blagoslovu križa: tako rane cvjetaju ružama zahvalnosti svjedočeći mir i dobro.
Ljerka Mikić, OFS
