Nedostaci sv. Josipa
Papa Franjo svoje Apostolsko pismo povodom 150. obljetnice proglašenja sv. Josipa zaštitnikom sveopće Crkve započinje: očinskim srcem Josip je volio Isusa. Nitko se nije bojao izreći da je Isus sin Josipov pa tako evanđelisti i donose glavnu Josipovu titulu, nitko nije pisao poočim ili otac na zemlji. Josip je uistinu bio otac. Živio je u Nazaretu – gradu o kojem se govorilo – iz Nazareta nikada nije izašao niti jedan prorok, niti može kakvo dobro doći iz Nazareta (Iv 7,52; 1,46). Bog izabire da njegov Sin odrasta u gradu kojem smo, zapravo, mi ljudi rekli laku noć. Koliko smo udaljeni od Boga načinom razmišljanja! Što je s našim mjestom? Kako mi pretpostavljamo da Bog djeluje u mjestima gdje nam se čini da nema ništa dobroga? Možemo li poslije ovakvih primjera i dalje vjerovati u kaznu Božju kao posljedicu grijeha?
Ovo da je iz Nazareta, jedan je od Josipovih nedostataka. Rekli bismo, dobar je čovjek, ali zašto baš iz Nazareta. Drugi nedostatak kojim se Bog poslužio da opovrgne našu ljudsku logiku, a evanđelja ga tako zorno svjedoče jest da Josip nije govorio. Kada se Josip pojavljuje na sceni evanđeoskih tekstova nema upravnog govora, nema navodnih znakova, nijednog slova iz njegovih usta. Uglavnom se ističe Marijina krepost šutljivosti, dok Josipovu samozatajnost nitko ne ističe kao krepost. Mi mislimo da ćemo s mnoštvom riječi sebe drugima, pa i Bogu, prikazati sposobnijima. Kao da je ono što kažemo i kako se izražavamo jednako tomu koliko vrijedimo. Bog opet drugačije razmišlja, ne trebaju njemu vrsni retoričari, njegovi kriteriji izbora su malenost, neznatnost, skrovitost pa čak i slabost. Odlika velikih ljudi jest upravo u njihovoj malenosti. Treći nedostatak koji je Josip imao, namjerno navodim izraz nedostatak jer mi ljudi skloni smo tomu da na drugima prvo primijetimo što nije dobro, pa tek onda, ako prihvatimo to što nam se na prvu nije svidjelo, tražimo i dobre strane; ponekad ono što se nama ljudima ne sviđa Bog iskoristi kao oruđe svoga djelovanja. Dakle, treći nedostatak koji najčešće možemo vidjeti na slikama sv. Josipa jest da je bio starac. Ova činjenica pripada tradiciji Crkve. Zašto se Josipa trebalo predstaviti kao starca? Samo zato da narod ne bi posumnjao u Marijino djevičanstvo. Tko će dokazati da je Marija ostala djevica uz Josipa ako je Josip bio mlad i još k tomu lijep? Isključili smo ono prvo vjerovanje, da je Marija rođena bez istočnog grijeha, samim time je zaštićena od svih nagonskih žudnji; nama ljudima živjeti čistoću nije urođeno, mi se trudimo, dok je Mariji čistoća bila dio naravi. Možda ćete reći, a što je onda s Josipom? Josip je bio pravedan – pravednost znači ja tebi dajem ono što ti meni daješ. Ako ti meni daješ čistu ljubav bez ikakve primjese razvrata ili preljuba, kako ja tebi na to mogu uzvratiti sebičnim htijenjima kako bih ispunio svoje nagonske potrebe? Josip, koji je nosio titulu zaručnik nije mogao imati 40 godina, kako je to danas običaj. Ono što ne ide u prilog življenju čistoće u braku Josipa i Marije jest i Josipovo ime koje u prijevodu s hebrejskog znači neka Gospodin pridoda još djece, koji apsurd – Josip nije imao ni jedno svoje dijete. Bog je izabrao Josipa da bude otac Isusov i da se Isusovim imenom nazivaju mnoga djeca ove zemlje. Postoji još jedan Josipov nedostatak po kojem ga povezujemo sa starozavjetnim Josipom (sinom Jakovljevim koji je prodan u egipatsko ropstvo) – oba Josipa sanjala su snove. Danas su snovi uglavnom nepoznata sfera podsvijesti i mi im ne pridajemo toliku važnost. Međutim, u Josipove snove dolazi Bog, oni su sveti. Evanđelist Matej kaže da je Josip naumio otpustiti Mariju, što bi značilo učiniti sebe krivim za njezinu trudnoću, nije mu bilo bitno što će morati potpuno izmijeniti svoj život bijegom, baciti ljagu na svoju obitelj, pleme Davidovo – sve samo kako bi sačuvao Marijinu čast. Toliko je Josip volio Mariju, samo neizmjerna ljubav mogla ga je potaknuti na tako velik čin žrtve. Ne možemo se žrtvovati ni za što, ni za koga, ako u sebi prema toj osobi ili prema tom projektu nismo uzgojili ljubav.
Posljednji nedostatak Josipov koji je možda najuočljiviji u današnjem vremenu jest da Josip nije bio nikakav intelektualac, bio je običan stolar. Židovi su pragmatični, nisu filozofi kao Grci, oni jednostavno uče iz prakse – kako bi postao stolar dovoljno je bilo pola godine izučavanja stolarskog zanata u nekoj od stolarskih radnji. Ovo da je Josip stolar poziva nas da razmišljamo o jednom važnom predmetu u našoj kući, zamislite koliko je važan kad je taj isti predmet postavljen kao središte euharistijske gozbe – oltar. Kada bismo barem 10% svetosti oltara prenijeli na naše kućne trpezarijske stolove! Od materijala od kojeg je napravljen stol – drveta, možemo naučiti da se uvijek možemo oblikovati, da nismo nepopravljivi, ako sam do danas bio razgranata krošnja i ručao ispred TV-a, sutra ću sasjeći svoje grane i sjesti za stol okrenut prema nagluhoj baki koja sporo jede. Ako sam do danas prigovarao na hranu koja stoji na stolu, sutra ću pohvaliti trud onoga koji je hranu pripravio. Ako sam do danas ostavljao svoj tanjur na stolu da ga opere netko drugi, sutra ću sam oprati tanjur. Ako nemam volje ni snage popraviti se, uvijek mogu uputiti koji streloviti zaziv sv. Josipu, jer kako papa Franjo ističe u apostolskom pismu Patris corde: „Svatko može u svetom Josipu – čovjeku koji prolazi nezapaženo, čovjeku svakodnevne, diskretne i skrovite prisutnosti, pronaći zagovornika, oslonac i vodiča u vrijeme poteškoća.“
s. Marina Jurišić, ŠSF.
