Vruće ljetno doba. Sunce upeklo. Počela je pristizati skupina mladih ljudi iz različitih mjesnih bratstava Frame Bosne Srebrene. Dok jedni pristižu, neki se toplo i srdačno pozdravljaju jer su se već ranije upoznali. Započeli smo okupljanje u Suhom Polju 27. srpnja 2021. Divno je promatrati ovaj večernji prizor dok se sunce poigrava među bosansko-hercegovačkim brežuljcima i kao da se smješka ovoj mladosti. Beskrajna polja zovu nas da im se pridružimo. Da započnemo put. Kao da i ova priroda željno očekuje čovjekov korak jer već odavna ovim livadama ne kroče ljudi. Napustili su ih njezini stanovnici jer su otišli „trbuhom za kruhom“. I ova polja kao da jedva čekaju čovjeka da prođe njima, da pripravi koji utabani put kao nekada.

Nakon proboravljene večeri u Suhom Polju zaputila se skupina framaša sa svojim duhovnim asistentom fra Davorom Petrovićem, nekoliko bogoslova i dvije sestre franjevke na IX. Franjevački hod Bosne Srebrene. Upravo pod geslom ovogodišnjeg hoda: „Stazama pravim On me upravlja“ (Ps 23,3), želim s vama podijeliti ponešto od svake dionice našega puta koji će se u ovim crticama zadržati više na duhovnoj poruci, pokušati donekle opisati ono doživljeno, ali i baciti pogled na nešto što mladi čovjek može ponijeti sa sobom opet na svoj put. Može to ponijeti sa sobom i svaki čovjek jer svakom je svojstven put u svakodnevici. Na ovom hodočašću primili smo mnoge darove, neočekivano, besplatno. Kako bi Bog upravljao naše korake svojim stazama u budućnosti, promišljali smo na ovom hodočašću o darovima Duha Svetoga.  

Suho Polje – Šuica je naša prva ruta. Jutarnje zrake sunca prodirale su do nas dok smo se smještali u kolonu za pokret. Veselili smo se prostranom polju što ćemo napokon njime proći. Beskrajna širina koja se otvorila pred nama dala nam je jednu sigurnost jer smo na vidiku imali uvijek otvoren pogled prema cesti, put na koji trebamo izaći. To nam je davalo sigurnost. Tako je nekako i u našem duhovnom putu. Kada koračamo s Kristom imamo otvoren pogled. Znamo kamo nam je poći. Vidimo gdje smo i gdje stojimo. Koračati s Bogom znači tražiti Božju mudrost u otajstvu sakrivenu, kao onu koja nas poziva da sve gledamo Božjim očima. To isto je činio u svom životu sv. Franjo. I mi smo se nagledali Božje ljepote u prirodi ovih dana. Gledali smo svojim očima taj sklad koji tako savršeno funkcionira, kako nam Bog progovara kroz svoja stvorenja, kroz vjetar, oblak, sunce, pjev ptice. Na ulazu u župno dvorište dočekali su nas šujički framaši sa svojim duhovnim asistentom fra Antohnyem Burnsidom. Pružili su nam okrjepu s punom trpezom. Nakon večernje mise po redovitom programu uslijedila je vesela večer u kojoj smo se s mladima kroz igru i edukativni kviz zabavili i nasmijali. Framaši iz Vijeća bili su animatori veselih večeri.

Šuica – Vidoši naša je druga ruta. Ovaj put se odvijao blagom uzlaznom i silaznom putanjom. Koračajući ugrijanom asfaltnom cestom nismo mogli vidjeti baš naše odredište. Prošli smo nekoliko krivina iza kojih nije moguće nazrijeti tako brzo konačno odredište ovoga dana. Na putu iz nekih vozila začuo se zvuk trublje i pozdrava. Pokoji znatiželjni vozač se zaustavio i upitao kamo idemo. Vrlo je važno za mlade ljude da si odrede rutu svog putovanja. Naša ruta je ovog dana bila određena. Premda smo je teže mogli vidjeti, negdje smo očekivali da smo svakim korakom bliže. Uzlazeći blagim usponom, napravili smo pauzu na jednom vidikovcu s kojeg se mogla vidjeti bar načas dionica puta. Predahnuli smo i osvježili se. Divna panorama pred nama. I dok promišljamo o prijeđenim blagim usponima, istu sliku možemo prenijeti i na naš duhovni život. Na ovim hodočašćima nemoguće je da se mladi čovjek ne zapita: Kamo ide moj život? Kako stojim na svom životnom putu? Koje sam krivine na svom putu susreo/la? S kakvim usponima sam se dosad borio/la? Katkad nije moguće vidjeti svoj put. Možda ti sasvim nije ni jasno jesi li na dobrom putu. Ne možeš sasvim ni vidjeti dok ne prođeš određenu dionicu puta. Potrebno je prijeći kroz mnoge uspone da nešto u svom životu ugledaš. Tako smo na ovom putu dugo iščekivali da ugledamo toranj crkve. Prolazili smo kroz selo Dobro i ugledali još jednu pustoš. Izgrađeno i uređeno naselje, ali potpuno prazno. Još jedan krik i vapaj našega čovjeka koji srcem čezne za domom, a životni valovi ga nose u svijet. Ima nešto u ljudima ovoga kraja što ih odaje i po nazivu njihova sela zvanog Dobro. Ta klica dobrote potiho tinja i u vidoškim framašima koji su nam otvorili vrata svojih kuća zajedno sa svojim duhovnim asistentom fra Ivanom Kasalom. To dobro sjeme ne može ostati samo za sebe, nego je otvorilo svoja vrata i domove za druge. U ovoj župi pridružile su nam se naše sestre s. Dobrila Krivić i s. Maja Ivković. Ima još nešto što možemo ponijeti sa sobom na put, a već smo ga gore spomenuli u drugom kontekstu. Valja nam o pitanju dobra promisliti i u biblijskom smislu. Koje mi je dobro činiti da baštinim život vječni, upitao je Isusa onaj bogati mladić iz Matejeva evanđelja (Mt 19,16). U ovom razlučivanju može nam pomoći dar razuma, tj. da čitamo stvari iznutra jer svako izvanjsko dobro ne mora biti dobro za život vječni. Dar razuma nam može pomoći da shvatimo bolje Božje stvari i naše konkretne situacije.

Vidoši – Čuklić. Rano ustajanje. Svježe jutro. Nastavili smo svoj hod, poneki žuljavim nogama. Sunce nije prestajalo. Naša kratka stanka bila je župa Podhum. Tamo nam je nešto o samoj župi rekao fra Jurica Periša. Nastavili smo naš hod, a sunce je grijalo kao zvizdan. Stigli smo iza podneva u župu Čuklić koja je posvećena svecu svega svijeta, sv. Anti Padovanskom. Fra Josip Jukić je u ovoj župi okupio mlade i započeo rad s framom te nam je o tome i sam posvjedočio kada je kazao kako su zapravo ovi mladi ljudi njega promijenili. Iznenađujuće je što sve čovjeka može promijeniti, kako utječemo jedni na druge, pozitivno ili negativno. U ovom slučaju dogodila se jedna lijepa pozitivna priča koja je okupila po prvi puta mlade ljude u jednu framu. I jedan od framaša iz ove župe kada sam ga pitala o razlogu njegova polaska na ovaj franjevački hod, kazao mi je: „Na ovaj hod idem zbog nećakinje koja boluje od leukemije. Želim njoj posvetiti ovaj hod“. Ostala sam iznenađena ovim odgovorom mladića koji se spremno odazvao na ovu žrtvu. 

Smješteni smo po obiteljima koji su nam dali i više nego potrebno. Znali su naši ljudi uvijek što znači primiti putnika hodočasnika. Na licima obitelji koji su dočekali i ispraćali mlade zračila je neka posebna radost. Svjedoci ove dobrote ljudi, bili su mladi koji su jedni drugima prepričavali o gostoprimstvu i iskazanoj dobroti. Ta dobrota se očitovala u otvaranju doma, ispruženim rukama, darovanom kruhu, postelji i to svemu nesebično. Ljudi su željni kruha razgovora. Ljudi su željni da sjednu za stol i da podijele svoju muku. Tako je isto učinila jedna majka koja nas je primila u dom sa svojim djevojčicama. U jednom trenutku zatražila je savjet za svoju djecu. Što sve neće poduzeti jedna majka za svoju djecu, pomislih! I kada vidiš te plodove odgoja po ovoj pristojnoj djeci, zadiviš se i zastaneš, da netko stalno, osim što bdije nad svojom djecom, promišlja o svojim vlastitim učincima. Pita se, pa činim li i postupam li ispravno u ovome. Što bi mogla učiniti za svoju djecu da se određena situacija poboljša, pronađe rješenje za određeni dio problema? Još uvijek ima ljudi koji ne srljaju, koji znaju čekati i biti strpljivi s nošenjem obiteljskog tereta. To je put koji zadivljuje. Put iz kojega će, sigurna sam, sve doći na svoje. Dar savjeta se očitovao u iskustvu odgoja ove majke koja ga već živi, ali ne prestaje opet tragati za njim. Mi smo danas na hodu promišljali o daru savjeta. A on nas je preduhitrio i rasvijetlio nam stazu života u svjedočanstvu ljudi koje smo susreli.

Čuklić – Ljubunčić. Ovog jutra krenuli smo sat ranije nego inače. Dopratile su nas obitelji kod kojih smo bili smješteni i koji su nas srdačno pozdravili. Usput, susretali smo ljude koji su nas radosno pozdravljali. Na jednoj kraćoj dionici puta zalutali smo. Pred nama nestalo je puta, pojavila se neka stijena poput špilje kroz koju se mogao vidjeti samo mrak. Neminovno je da svaki čovjek u svom životu naiđe na tunel kroz koji treba proći. Mladi trebaju jedni druge, pogotovo u teškim situacijama. Oni trebaju nekoga tko će ih razumjeti i saslušati. Oni su spremni izdržati poteškoće i spremni su ponijeti poteškoće svojih prijatelja kako bi im olakšali terete. To se događalo na ovom hodu. Nosili su radosti i tuđe boli na svojim ramenima i nogama. Uspinjali su se s drugima i zastajali na putu kada ugledaju da netko malakše. Takve mlade treba Crkva. Oni koji su spremni izdržati. Mlade koji će ostati u Crkvi i kada ih svi drugi ostave, i onda kada se čini izvana da nema smisla, i onda kada ih društvo i njihovi vlastiti prijatelji ismijavaju o Crkvi, da je Crkva zastarjela, i sl. Treba ostati čvrst i nepoljuljan. Zato smo ovoga dana tražili dar jakosti da u ovakvim situacijama kroz koje prolaze mladi danas uspiju se boriti protiv vjerske ravnodušnosti i indiferentnosti.

Pristigli smo oko podneva u župu Ljubunčić gdje su nas dočekali framaši sa župnikom i duhovnim asistentom fra Mariom Jelićem. Ne možemo na ovom našem hodu zaboraviti sve te geste ljudske dobrote: one napojene čašom hladne vode, dočekani raznoraznom dosjetljivošću kako bi putnicima pomogli na najbolji mogući način. Na veseloj večeri imali smo malu tribinu svjedočanstva o pozivu u kojem su se uključili svi redovnici i redovnice, a pridružila nam se ove večeri s. Marina i fra Milan Gelo, franjevac konventualac. Mladi hoće slijediti istinu i traže je u svojim redovnicima i redovnicama. Žele slijediti Krista stopama sv. Franje, ali ga isto tako hoće vidjeti u onima koji su prvi dali obećanje nasljedovanja. Nakon što smo završili tribinu o svjedočanstvu poziva, fra Mario nam je govorio o župi, prilikama i teškim vremenima u kojima su fratri započeli svoje djelovanje kako bi ljudima sačuvali vjeru. Zahvalni za sve primljene darove: gostoprimstvo, dobrodošlicu, otvorenu župnu kuću koju smo osjećali kao svoju, ponijeli smo te ljude u molitvi.

Ljubunčić – Livno. Naša pretposljednja dionica puta. Pomalo umorni od hoda, ali preostalo je još snage jer se približavamo završetku puta. Stigli smo oko podneva u župu Svih svetih gdje su nas dočekali framaši i župnik fra Vinko Sičaja. Fra Vinko nam je puno toga rekao o župi, kako se u župi djeluje i radi. Spomenuo je i pokojnog fra Ivicu Baketarića koji je zdušno radio. Sjećanje na njegov lik kao primjer dobrog redovnika ostavilo je svjetla u framašima ovoga kraja koji ga često spominju.  U jednom slavljeničkom raspoloženju, ostaje zapamćen, ovaj službenik kao osoba koja je zračila vedrinom i jednostavnošću. Nadasve, mali ljudi, znaju prepoznati svoju ovisnost o Bogu. I zato nam u tome može pomoći dar znanja koji se ne odnosi prvenstveno samo na intelektualno znanje da otkrivamo prirodu i svijet, zakone. Ovaj dar nam pomaže da prepoznamo Božju dobrotu u stvorenom svijetu. Tako su mladi te večeri dobili zadatak da jedan događaj iz Franjina života prenesu kroz igrokaz u naše vrijeme. Mogli smo doista vidjeti kreativne mlade ljude koji su na neki način aktualizirali Franjinu poruku. 

Livno – Guber. Asiška porcijunkula se proširila na franjevačke župe pa tako i ovdje u Bosni i Hercegovini. To su mala mjesta koja imaju sliku one jednostavne prve Franjine Porcijunkule. Ovdje su mladi završili svoj franjevački hod. Razmišljajući o daru pobožnosti i strahu Božjemu pripremali su se za sakrament ispovijedi, a onda vrhunac ovoga slavlja završili euharistijom. 

Hodočašće ima za cilj osim posjete svetih mjesta i odvajanje vremena za Boga. Izdvojila bih dva važna razloga ovoga hodočašća. Prvo, hodočašće je jedna prilika da čovjek promisli o sebi, svojim postupcima i pogrešnim stavovima i nastoji ih u Božjem svjetlu promijeniti. Drugo, kada pomislimo na ova mjesta i župe kojima smo prošli, znamo da to nisu „velika“ svetišta na koja bi ljudi pomislili kada imaju na umu hodočašće. Ipak, gledajući Božjim očima, za nas su ova mjesta itekako važna. Ove crkve kojima smo prošli svjedoče o vjeri naših predaka. Ove crkve i njezini zidovi su tragovi naših korijena. To su svjedočanstva života naših djedova i baka koji su iz vjere i u vjeri živjeli i prenosili je svojim pokoljenjima. Zato je važno upoznavati tradiciju, čuvati i njegovati naše korijene, a s time će nadamo se i mladi prenositi ono što su čuli i vidjeli. Ovaj franjevački hod s mladima, meni osobno u tom smislu je uvijek jedno novo iskustvo i raduje me ova skupina mladih ljudi koji su spremni biti hrabri i odvažni svjedoci Crkve. 

S. Radmila Ilinović