Draga braćo i sestre!
Danas je posebna nedjelja za nas svećenike, redovnike i redovnice. Danas zahvaljujemo Bogu na poseban način što je našu Crkvu obdario velikim brojem svećeničkih i redovničkih zvanja. Posebno ga molimo za buduća duhovna zvanja, da ohrabri ljude u cijelom svijetu da prepoznaju i prihvate Njegov poziv.
Isus Krist je svećenik, učitelj i pastir. Kad to kažemo, znači da smo jasno ukazali na ono najvažnije za svakog biskupa i svakog svećenika.
Kao svećenici najprije smo dužni i odgovorni da iz dana u dan stojimo kraj oltara i omogućimo svojoj župnoj zajednici da sudjeluje u najvećem događaju od svih događaja, a to je žrtvovanje mise. Taj veliki događaj se ne može odvijati bez svećenika. Uloga svećenika osnovna je i bitna. Evo nažalost u ove dane pandemije nismo u mogućnosti slaviti misu u zajedništvu s narodom u crkvi, ali smo u svakodnevnom kontaktu preko moderne tehnologije i prijenosima mise uživo. Možda je ovo prilika da se i mi katolici malo više uključimo u medijski svijet i na taj način ljude evangeliziramo.
Kao učitelji dužni smo da iskažemo i proširimo Riječ Božju. Naša objava mora živjeti. Ona je prenesena drugima onoliko koliko smo je mi usvojili. S naših usana valja da se čuje ne samo Riječ Božja koju nalazimo u Bibliji, nego i riječ od Boga iz srca ispunjenog doživljajem Boga u nama.
Kao pastiri dužni smo brinuti se za one koji su povjereni našoj skrbi, pomažući ranjeno čovječanstvo na njegovu hodočašću kroz složenosti i teškoće suvremenog života. Moramo uputiti narod Božji da preuzme svoju obavezu uvođenja Evanđelja u sekularni svijet koji ne pozna i ne priznaje Boga. Iscjeliteljska ruka koju možemo pružiti onima slabima i neotpornima kakvi smo i sami, to je Kristova ruka puna ljubavi. Riječi koje izgovaramo, kretnje koje izvodimo, njegove su riječi, njegove kretnje prenesene preko nas.
Jedino svećenstvo jest ono od Krista, a povjereno je nama. Narod Božji treba u nama vidjeti sliku i priliku Krista, Velikog svećenika. Naše ruke upravljaju njegovom posvećenom stvarnošću, naše usne objavljuju i tumače njegovu svetu riječ. Ma u kojim se okolnostima Crkva našla, u bilo kojem trenutku povijesti, zar ikad možemo posumnjati u dostojanstvo što smo ga stekli zaređenjem? Zar ikad možemo umanjiti veliku odgovornost koja nam je stavljena na pleća?
Mi nosimo teret, ali priznajemo da je Kristov teret sladak, a njegov jaram lagan. On nam daje potrebnu snagu, te tako nemamo razloga za strah, za povlačenje, ni za obeshrabrenje. Krist nam stalno omogućava da se odazovemo na njegov poziv, i danas isto onako nov i pun života i snage kao što je bio na dan našeg ređenja.
Zar postoji veći zadatak za svećenika no što je sjediti u ispovijedaonici iz tjedna u tjedan i govoriti nevoljnim i mučenim dušama: „Odriješujem te u ime Oca, Sina i Duha Svetoga“? Što je ravno onom dubokom zadovoljstvu koje osjeća kad tješi bolesne i umiruće, kad ih snaži sakramentom za bolesne. Evo ovih smo dana čuli kako je samo u Italiji umrlo 106 svećenika od virusa jer su bili u izravnom kontaktu sa zaraženima, kroz ispovijed ili bolesničko pomazanje. A da ne govorim koliko ih pogine u zemljama gdje su kršćani progonjeni.
To su velika djela, ali često ne možemo jasno vidjeti rezultat svoga rada. I zato svećenik mora biti čovjek vjere. A čovjek vjere može biti samo ako je čovjek molitve. Jer molitva održava vjeru na životu, a kroz vjeru i svećenik produbljuje svoje shvaćanje Božjeg misterija koji je u sustavu sakramenata.
Crkva je dužna poticati na pozive, ohrabrivati muškarce i žene kako bi se pridružili u služenju ljudima kroz svećenička i redovnička zvanja. Tu dužnost poticanja u prvom redu moraju preuzeti dvije skupine: roditelji i školski učitelji. Njihova je glavna dužnost iznijeti pred mlade ljude kako ih možda Bog poziva da se zarede ili postanu redovnici ili redovnice. Mi, svećenici, mladim ljudima moramo reći na kakav izvanredan zadatak će možda biti pozvani: što to znači stajati na oltaru i u rukama držati tijelo i krv našeg Gospodina.
I na kraju jedno od najljepših svojstava svake osobe je vjernost. Ona je osnovno svojstvo u nasljedovanju Isusa Krista. Zbog nje ostajemo s njim kad nam je koračanje teško, a put često nejasan. Ona nam pomaže da se odazovemo kad nas On zovne: „Slijedite me“. Kao što nam je potrebna vjera da bismo priznali i cijenili veliko dostojanstvo svećeništva, tako moramo vjerovati, da bismo ostali s našim Gospodinom. I ta vjera, to vjerovanje koje je nada, nadahnjuje svećenike i cijelog njihovog života da ljube ljude i da im služe.
Amen.
Fra Davor Petrović
