Operacija je prošla, budim se iz anestezije. Tada nastupaju bolovi. Osjećam kako sam malena i slabašna. Gubim svijest, suze mi klize niz obraze, boli me sve jače. Zatvaram oči kako bih snom možda uspjela ublažiti bol. Tada mi misli preplavi nesto ljepše i slađe od sna – moj Spasitelj. Opet me došao spasiti, po tko zna koji put ublažiti mi bol.
Znate li kako je to učinio?! Na meni dobro poznati način. Uzeo me u naručje i ljuljao, uz to pjevušeći meni najdražu melodiju na svijetu, koju poznajemo samo On i ja. „Čuvam te, čuvam, ne boj se. Malena moja i ovo ćeš izdržati, ja vjerujem u tebe. Čuvam te, čuvam , ne daj se. Ne boj se, ne daj se, ja sam uz tebe, malena moja, čuvam te“, pjevušio je glasom satkanim od najljepših melodija, unikatnim glasom, dok sam ja tonula u san. Te noći plašila sam se da ću teško zaspati, a snivala sam najdivnije ikada. Ujutru kad sam ustala, Zvjezdana, pacijentica koja je ležala na krevetu pored mene, upitala me: „Jučer si imala užasne bolove, a sada se budiš sva nasmijana. Kako to?“. Nisam joj htjela odati svoju malu tajnu, pa sam joj samo rekla : „Imala sam divan san.“ Uzela sam krunicu i zahvalila mu na sinoćnjoj posjeti. Čula sam ga kad je odgovorio: “ Nema na čemu malena, uvijek tu uz tebe“. Znala sam da je tako. Ako u nešto vjerujem, vjerujem u Njegove riječi. U toku toga dana, bakica koja je ležala do mene odvedena je u salu na riskantnu operacije. Kad su je krenuli presvlačiti, rekla je kako nije potrebno, jer se najvjerojatnije neće ni vratiti. Ja sam odmah u sebi pomislila : „ Hoćete, bakice, molit ću Boga za vas“. Otišla je i vratila se. Tog poslijepodneva kada ju je doktor operirao, Bog je upravljao njegovim rukama, znam to. Čuvao je Bog kao što čuva mene i sve nas. Te večeri kad je bakica ležala u krevetu, presretna sto je preživjela, ja sam hodala bolesničkom sobom i molila krunicu. Bakica je na moje iznenađenje rekla : “Kćeri tako treba, samo Boga moli“. Duša mi se ozarila, a oči zacaklile te sam joj se slatko osmjehnula. To bi i On rekao. Jer - Bog postoji! Nije bajka, ni izmišljotina, već najveća istina na ovome svijetu. Vidim ga kad sklopim oči. Kad zaplačem , zagrli me. Kad mi je teško, riječima okrijepi me. Kad boli, on odagna boli. Njega boli moja bol, tvoja, naša! Učinit će sve kako bi je iskorijenio. U Njegove ruke predala sam svoj život, jer Ga smatram najsigurnijim Utočištem, svojim Spasiteljem. Otkud vam pravo da govorite kako ne postoji?! Dođite, uvjerit ću vas s nekoliko divnih priča u kojima sam se susrela sa Njim. Ispričat ću vam i onu priču kad sam pala pred križ na zidu svoje sobe, sva u suzama, a On mi ih je obrisao svojim rukama. Pričat ću vam. On postoji , sad znam.
Ana Drljepan
