Na granama inje, vrapci pod strehom, studen zrak, u srcu toplina. Ili možda nije!? Tužne i zabrinjavajuće vijesti slušamo s mnogih strana svijeta. Je li brat svijet, sestra i majka zemlja zahvaljujući bratu čovjeku i braći ljudima opasno mjesto za život svih Gospodnjih stvorenja? Uništavamo li ili gradimo skladan život jedni s drugima i s majkom prirodom? Čini se da idemo korak naprijed, a dva natrag; možda tako bijaše oduvijek za svakog čovjeka i sve ljude u darovanom vremenu i prostoru življenja. Za nama darovano vrijeme i darovani prostor zahvalni smo Gospodinu Bogu, i odgovorni pred Bogom, sami pred sobom, pred predcima i potomcima. Naše je pravo, dužnost, obveza i zadaća, a treba biti i zadovoljstvo i sreća, graditi bolji svijet i humanije društvo koje štiti dostojanstvo svakog čovjeka i svega stvorenog. Činimo li tako? Je li nam srce, neovisno o godišnjem dobu i zbivanjima oko nas i u svijetu, uvijek bešćutno i hladno? Gasimo li vatru ispod pepela? Koga i što vidimo i gledamo kroz prozore duše i s druge strane ogledala? Jesu li nam tragovi u snijegu, pijesku ili kamenu? Živimo li po Riječi Gospodnjoj?
Bogu hvala na osobama koje životom svjedoče Ljubav. Među njima su i moje drage prijateljice Ivana i Petra: njih dvije, svaka na svoj način, u jedinstvu različitosti, slijede Isusa stopama sv. Franje Asiškoga. Ivana je redovnica, klarisa, sestra i kćerka asiških siromaha Franje i Klare, a Petra supruga, majka, kćerka, zaposlena osoba, domaćica i trećoredica, obje kao ruže u svibnju osvajaju ljepotom jednostavnosti koja dariva blagotvorne mirise radosti života. Prijateljstvo s dobrim osobama je Božji blagoslov, dar; dobrota je način života Ivane i Petre. Ivana, kao Isusov ljubljeni apostol Ivan, i Petra, kao Petar – Stijena, zajedno i odvojeno svjedoče Božju ljubav među ljudima s kojima žive: Ivana u svojoj redovničkoj zajednici, a Petra u svojoj obitelji djelotvornom vjerom, nadom i ljubavi mijenjajući sebe mijenjaju svijet koji je Petri samostan, a Ivana u klauzuri molitvama zahvalnosti i sebedarjem hvali, slavi, časti i blagoslivlja Gospodina koji nam dariva braću i sestre s kojima umnažamo radost i dijelimo tugu. Njih dvije malim znakovima pažnje od kojih se živi usrećuju bližnje i cijeli svijet; Petra i Ivana su netko zbog koga je nekome život lijep. Proljeće i ljeto njihovih života darivaju toplinu danima jeseni i zime, umijećima malih koraka osvajaju ceste ljubavi i mira; s Isusom su radosno i vjerno na stazama Svjetlosti. Da, tu su Marija, Josip, Blaž, Veronika… i mnogi drugi koji čine dobro drugima i na taj način čine nešto najljepše i za sebe: zahvaljujući Božjoj milost umnažaju darovane talente koji svima pružaju sreću. U Božjem vrtu bogatstvo raznolikosti koja se nadopunjuje u malenosti služenja jedni drugima. Život je mojih prijatelja i moje obitelji svjedočanstvo za Ljubav. Koga i što svjedočim svojim životom? Je li zbog mene bratu čovjeku život težak i svijet nepodnošljiv? Jesam li mirotvorac ili licemjer? Zahvaljujem li Bogu i ljudima na djelotvornoj vjeri, nadi i ljubavi? Činim li male stvari velikim srcem?
Braća život i čovjek su neprocjenjivi Božji blagoslov, dar… pozvani smo i poslani brat svijet preobražavati u predvorje Neba koje majku i sestru zemlju zajedno s braćom ljudima cjeliva nježnim zagrljajima dobrog Oca nebeskog. Živimo li svoj poziv i poslanje?
Zimska idila. U grudima toplo i hladno, dlanovi puni i prazni, ruka u ruci ili ledeni prsti. Upaljena vatra ugašenih peći. Moja obitelj i moji prijatelji čine dobro, mali veliki ljudi velika srca, široke duše, blista osmijeh djeteta i nada u zlatnim godinama, sjetve, cvjetanje i žetve u nježnostima zagrljaja, anđeli bdiju na straži, prelijevaju se čaše dobrote, zajedno s dobrima putujem cestom ljubavi i mira. Ustajem i padam, i ustajem, Franjo me podupire, smiješeći se. Popis mi želja i promašaja dug, popis dobrih djela pišem rukopisima srca i hvalospjevima duše. Inje cvjeta kao ruže u snijegu, mirisi ljiljana u mirisu studeni, vrapci pjevaju kao ševe, topli čaj u prostoru punom uspomena i budućnošću koja je počela. Ovdje i sada Gospodin, Franjo, bližnji i ja idemo cestom ljubavi i mira. Šapat Tišine. Tužan sam zbog tužnih i patnje u svijetu, sretan zbog sretnih i svih koji se bore za bolji svijet i imaju hrabrosti za dobrotu, svijeće su koje sagorijevaju ne izgarajući, njihovo je svjetlo u vječnoj Svjetlosti. Jedna riječ, pogled, susret, djelo…tako malo i tako puno treba za tugu i za sreću.
Cesta ljubavi i mira za darivanje i primanje čovječnosti.
Ljerka Mikić
