Tema „Biti u svijetu, a ne biti od svijeta“ uvijek mi se činila nekako zagonetnom. Rekla bih da pomalo i nemoguće zvuči, ako sagledam stvari realno. No ono što me više brine je što mi zaboravljamo svoju svrhu, onu pravu, istinsku. A to je svidjeti se Bogu, Njemu i samo Njemu.
Tu i tamo nekom dečku curi, ne kažem da je to manje bitno ili ne daj Bože nebitno. Ali je recimo ovo prvo puno bitnije. Na kraju ostaneš ti i Bog. Ili Bog i ti da preciziram bitnost tog pojma. Sjedila sam dugo i razmišljala o nekim dubokim temama. Možda su dvadesete vrijeme kad se o tome malo više razmišlja. Isto ono kad radiš matematički zadatak pa ti rezultat i nije baš onaj koji si sebi zacrtao. Ili onaj koji bi po slijedu događaja bio nužan. Eh onda razmišljaš gdje si stavio minus, a da nisi trebao. A gdje si dodao i previše, a da ipak nije dovoljno da popravi taj jedan. Štoviše, uvijek fali. Rezultat izostaje, a ti dodaješ, a pogrešno jer ti je minus naizgled gotovo nemoguće ispraviti ako pokušaš krenuti od njega. A minus su često upravo stvari koje ovaj svijet zagovara, a kosi se sa Njegovim naumom.
Bojim se da smo podaleko od onoga temeljnog. Počeli smo zidati temelje, svoje temelje sa samo nekoliko kamenja iz onog glavnog temelja- temelja svih temelja. A to su one vrijednosti ili bolje rečeno ono što nama iz Božjih zakona jedino ide u prilog. Bog je milosrdan, Bog je otac, Bog je tvorac, oprašta… A koliko često razmišljamo o Bogu kao o pravednom sudcu? Koliko često kada donosimo odluke gledamo na Njegovu riječ, što On kaže. Ne mora ti Bog govoriti uživo, na mikrofon, da bi bolje čuo jer sada kao ne čuješ. Biblija će ti reći.. To je savršen recept za ispunjenje Božjeg nauma i plana. Jer, ponavljam, još jednom jedino je to bitno.
Počela sam shvaćati da minuse sami sebi pravimo. Naredamo toliko minusa da čak sa njima izbacimo i ono malo temeljnih vrijednosti koje ugradismo u građenje novih temelja koji su nam podobniji. Ali samo kratko. Pitamo se zašto se ruši nešto kad sve činimo pravo? Tipa vjerujem ili govorim da vjerujem, a u mojoj vjeri ono što ja uze od ovoga svijeta nigdje nema? Čak štoviše, zabranjeno je. Usudila bih se reći da smo ušminkani. Ne vi, ne oni, ne ostali. Nego svi MI! Neću šutjeti o svojim uvjerenjima ako u mom receptu piše da je ispravno. Zalagat ću se zato, a ne se prilagoditi. Makar bilo ismijano na sva zvona i svi mislili da je krivo, ako Njegov recept kaže da je ispravno, nemamo se čega bojati. Ali.. Živjeti po tim načelima, nije nimalo lako. Žetva je velika, a radnika malo. Nećemo se žrtvovati, ne zanima nas jer se do cilja, naizgled može doći puno lakše. Upirući prstom u one gore od sebe, branimo sebe i svoje pogrešno sazidane temelje. Govoreći: „Pa svi tako, zašto ne bih i ja“ , istini za volju približavamo se više ovome svijetu, a bježimo od Onoga što će nas dočekati kad-tad. Možda i brže nego što mislimo. Jer „Dani su nam odbrojani“. I sad se mladi katolik pita pa kako sad biti izrod i reći da ne misliš kao ovaj svijet, ali ne sudiš. Ajoj.. Reći ću da postoji samo jedno sredstvo koje pomaže opstanak u svijetu koji se kosi sa onim što katolička vjera naučava. Molitva pajdo.. Moja, tvoja, njegova. NAŠA molitva.. Molitva kako bi ostao na putu koji je svrhovit. Onom putu koji ne vodi u provaliju, u jarak u kojem propadaš. Tamo su miševi. Onaj put koji ispravlja sve minuse. A rješava sve zadatke, nećeš vjerovati...
Slušajući propovijed jednog fratra tijekom adventa sada već prošle godine, jedna mi je rečenica ostala duboko urezana. Rekao je da onaj koji se Boga ne boji da se boji svega ostaloga. Boji se sama sebe. Sasvim dovoljno za shvatiti. Bojeći se Boga, živeći po Njegovom receptu i koristeći molitvenik kao oružje i pomagalo za ostanak na ispravnom putu koji vodi u Spasenje ne može ovaj pojam „Biti u svijetu a ne biti od svijeta“ biti neizvediv. Čak štoviše, možeš ga nadjačati...
Martina Andrić, Frama Petrićevac
