Jednom zgodom veliki crkveni naučitelj sveti Augustin razmišljao je o tajni Presvetoga Trojstva. Htio je svakako dokučiti: kako je moguće da su u Bogu tri osobe, a samo jedan Bog. Šetajući tako zadubljen u misli dođe do nekog dječaka, koji je školjkom prelijevao more u jednu malu rupu na morskoj obali.

Sv. Augustin se zaustavi i upita: “Dječače, što to radiš na pijesku?” “Želim more preliti u ovu rupu,” odvrati dječak. Augustin se nasmije i odvrati: “Uzalud se trudiš! Okani se tog uzaludnog posla. Tvoja je želja i nastojanje nemoguće. Kroz sva tisućljeća ne bi mogao pregrabiti more i preliti ga u tu rupu.”

“Zar je to zbilja nemoguće?” upita dječak i svojim se velikim, nevinim očima zagleda u Augustina. “Ti misliš da je to nemoguće i smiješ se meni što pokušavam more preliti u malu rupu, a sam činiš upravo to! Htio bi preliti neizmjerni ocean Božjeg bića u malu posudu svog razuma. Prije ću ja preliti cijelo more u ovu malu rupu, nego ćeš ti shvatiti da je Presveto Trojstvo jedan Bog u tri osobe.”

Nakon tih riječi dječak nestane.

Tada Augustin reče sam sebi: “Vjera je sigurnija od shvaćanja. Boga ne možemo shvatiti, ali možemo ga ljubiti i klanjati mu se. Svoje ćemo štovanje prema Presvetom Trojstvu najbolje pokazati time da uvijek pobožno činimo znak svetog križa i da pobožno i s najvećim poštovanjem izgovaramo riječi: Oca i Sina i Duha Svetoga!”