Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji oko 1195. god. Na krštenju je dobio ime Fernando.
Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo sv. Augustina. Posvetio se s velikim zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca te je tako stekao potrebno teološko znanje kojim je poučavao i primjenjivao u svom propovijedanju. Godine 1220. dogodio se preokret u njegovom životu. Naime, u Coimbri su bile izložene relikvije pet franjevačkih misionara mučenika. Njihov život duboko je dirnuo mladog Fernanda i tad se u njemu rodila želja da ih nasljeduje i pođe putem kršćanske savršenosti. Tada je zatražio da postane manji brat. Zahtjev je prihvaćen, a on, uzevši ime Antun, odlazi u Maroko.
Međutim, Božja je providnost odlučila drukčije. Došao je u Italiju gdje je morao i ostati zbog bolesti. U Italiji je 1221. godine sudjelovao na glasovitom „Kapitulu na rogožinama“ u Asizu, gdje se susreo sa sv. Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u jednom samostanu, a onda ga je Gospodin pozvao propovijedati na svećeničkom ređenju. Tada je pokazao da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.
Svoje apostolsko djelovanje započeo je tako u Italiji i Francuskoj, a bilo je toliko snažno da je mnoge koji su se odijelili od Crkve doveo na pravi put. Bio je jedan od prvih učitelja teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni. Sv. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci, a koja je svoj vrhunac doživjela sa sv. Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.
Nakon što je postao provincijalni poglavar manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim za vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je već i prije ponekad boravio. Nakon godinu dana, umro je pred gradskim vratima 13. lipnja 1231.
Papa Grgur IX. slušajući njegove propovijedi nazvao ga je „Kovčegom Svetog pisma“, a 1232. ga proglasio svetim.
Još neke od zanimljivosti o sv. Antunu su da je bio svjedok pojave Djeteta Isusa kojeg je držao u rukama stoga ga i danas Crkva tako prikazuje na slikama i kipovima. Njegovo najpoznatije čudo omogućilo je da se čovjeku vrati odsječena noga. Naime, mladić imena Leonard iz bijesa je udario vlastitu majku. Svoj grijeh je priznao sv. Antunu koji mu je rekao „Noga onog koji udara svoju majku, zaslužuje biti odsječena!“ Mladić je otišao kući i odsjekao si nogu, a sv. Antun čuvši za to uzeo je odsječenu nogu i čudesno ju spojio s tijelom. Poznat je i kao najčudesniji svetac i svetac cijeloga svijeta zato što se na svim dijelovima svijeta može pronaći njegova slika. Zaštitnik je siromaha, putnika, zidara, pekara... Njegova kanonizacija bila je najbrža u povijesti. Papa Grgur IX. ga je kanonizirao za manje od godinu dana nakon njegove smrti.
"Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um" (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).
Frama
