Sve je tiho i mrak je. Prazan osjećaj vlada prostorom, a ja, ja sam u njemu, bolje rečeno taj prostor je u meni. Osim mene, tu je i 7 milijardi ljudi. Nema glasa koji bi razbio tu tišinu i svjetla koje bi prekinulo mrak. Zavladalo je duboko u svima. Ljudi ne obavljaju svoju zadaću poslanu od Boga. Ne ljube bližnje svoje. Sve utihne kada je pomoć potrebna, sve utihne kad sam sam, sve utihne kad sam na dnu.

Zatvoreni smo i ne želimo se otkriti, jer mislimo kako ćemo se skameniti ako obradujemo drugoga, jer mislimo kako ćemo se zastiditi i biti manje vrijedni ako ne gazimo ono što drugi gaze. Tišina, no ne uobičajena. Tišina srca je problem. Rješenje problema ne vidimo od okupacije onog nepotrebnog. Često ne vidimo ni sami sebe, iako smo pred ogledalom. Ne vidimo ono zbog čega smo Božji, ne vidimo unutarnjost, mjesto gdje počiva naš život, naša borba i naše slabosti. Ne vidimo kraj zdravih očiju. Ponekad osjećamo osamu, glad za duhovnošću, a sve to zbog nedostatka Boga. Trudimo zamijeniti njega nečim drugim, ali ne ide. On je nezamjenjiv i vječan. Mi, vrhunac stvaranja smo bezvrijedni pred Njim, a kako li je tek bezvrijedan novac, nove tenisice ili rat? Vrijedno je u nama, a ne izvan. Bog nam se daruje kroz ljepote duše, a ne kroz novac. Stoga nas nikad ne ostavlja.
On je tu. Moj kralj. Moj ideal. Moj stvoritelj. Moj Bog. Izvor ljubavi.
Čudno je kako je uvijek spreman darovati sreću, a ukrasti dio boli od tebe i ponijeti na svojim leđima. Čudno je kako i kada sve utihne, on dođe i upali svjetlo, daruje nam sebe.

semper hilaris