Isusova smrt na križu usadila je tugu u srcima mnogih koji se svoje dane provodili s njime. Njegov ukop doista bijaše svršetak jedne lijepe avanture. Nadali su se da je on onaj koji će spasiti Izraela, koji će ga izbaviti iz muka koje podnosi pod tuđom vlašću. Oni koji ga razapeše, sjetiše se što je navijestio nekad davno o nekom uskrsnuću. Pobojaše se. Zapečatiše stoga grob i postaviše stražu. Sakriše svoju krivicu pred ljudskim očima. Njihova priča time bi završena… do dana današnjega.
No, priča Isusovih najbližih suradnika tek je tada počela. Šuškalo se danima o nekim ukazanjima. Mnogi nisu povjerovali. Uostalom, kako da svojim snagama probiju granice razumskog shvaćanja? Učenike je počeo obuzimati nemir. Bili su u strahu za vlastiti život. Okupljeni u molitvi provodili su vrijeme iza zatvorenih vrata. Nije li to slika današnjeg čovjeka kršćanina? Kao da smo postali nemirni. Opterećeni strahovima čučimo iza zatvorenih vrata vlastitih života, vlastitih planova. Bojimo se priznati da smo Njegovi. Bojimo se ili možda uopće to ne želimo? Nije to nešto što će nas daleko dovesti u životu i što bi nam moglo osigurati neki prosperitet.
Isus poznaje naš strah, poznavao je i strah svojih prvih učenika. Znao je za nemire koji su ih opterećivali. Znao je i za pomanjkanje hrabrosti da sami otvore vrata. Upravo iz tog razloga svojom snagom ulazi kroz zatvorena vrata govoreći: „Mir vama!“ Tako ih pozdravlja na početku prije nego će im pokazati ruke i bok. Tim pokazivanjem probio je granice njihova shvaćanja. On, kojega su pokopali i time mu iskazali posljednju počast, stoji pred njima ponovno u ljudskom obličju. „Mir vama!“ govori i prije upute za poslanje. Znao je da je mir koji On daje jedino sredstvo kojim će se učenici za sve vjekove biti u stanju boriti s nemirima koje im svijet kao takav može priuštiti.
Možda se bojimo izaći iz ograničenja kojima smo uredili svoje živote po vlastitoj mjeri. Tako je htio uraditi i Toma. Nakon svega što se dogodilo, razočaran vjerojatno u samoga sebe što se dao tako zavesti, ali razočaran i u druge učenike. Možda je razočaran u Petra koji kao predvodnik nije znao što bi, ili u Isusa koji je mogao, a nije htio spriječiti da se dogodi ta katastrofa. Odvojio se Toma tako iz zajednice kojoj je donedavno pripadao. Ponekad je, kako vidimo, znao navratiti – da vidi staro društvo. U takvom jednom susretu s njima, posvjedočili su mu da su vidjeli Gospodina. Nije vjerovao, ali je ostao s njima. Trebao je dokaz, tražio je. Zar nismo svi mi pred istim poteškoćama?
Nakon osam dana priča se ponavlja. Vrata još uvijek zatvorena, učenici u strahu i iščekivanju. Toma je također s njima. Isus dođe i stane u sredinu, kao onaj koji okuplja. Očekivali bismo sad jedan Isusov oštar prigovor svim učenicima, ne samo nevjernom Tomi. Zamislite, prošlo je osam dana, primili su Duha, dobili su poslanje, a još uvijek čuče iza zatvorenih vrata i kalkuliraju. Međutim, dolazi Isus i počinje na isti način kao i prije osam dana: „Mir vama!“ Kao da je time rekao: „Znam da je to nešto što će vam dovijeka trebati. Ali, ne bojte se! Svaki put kad u strahu zatvorite vrata, bit ću tu. Vječno ću biti spreman davati vam svoj mir.“
Nakon pozdrava obraća se Tomi. Njega kao pojedinca poziva da primakne svoje ruke i opipa. „Gospodin moj i Bog moj!“ Tominu je izjavu izrodio samo jedan dodir. Nevjerni postaje vjerni, a iz njegove vjere napaja se cijela zajednica okupljenih učenika. Trebali bismo to sami sebi češće dozivati u pamet. Crkva kao zajednica vjernika velika je. Jako je teško imati osjećaj pripadnosti i zajedništva, ali svijest da moja vjera raste u zajednici i da zajednica crpi snagu upravo iz moje vjere otvara mogućnost novog shvaćanja.
I još nešto: Isusove riječi upućene Tomi na kraju Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! direktno su upućene nama danas. Mi ne vidimo. Isusova prisutnost u euharistiji također se temelji samo na našoj vjeri… No, možda je ovaj dio najbolje ostaviti nedorečenim ili pak s pitanjem: „A što mi to moramo vidjeti da bismo povjerovali?“ ili: „Bismo li vlastitim očima vjerovali kad bismo vidjeli Božju slavu?“ Zar se ne vidi dobro samo srcem, zar ono bitno nije očima nevidljivo???
s. K. M.
