Na početku ovog vazmenog vremena željela bih s vama promišljati o uskrsnoj radosti. Za prvu kršćansku zajednicu uskrsno vrijeme bilo je središte crkvene godine. Pedeset dana kršćani su slavili Gospodinovo uskrsnuće. Oduševljeni, pjevali su: „Aleluja!“. Pjevajući izražavali su radost što je Ljubav pobijedila smrt te što po uskrsnuću već imamo udio u slavi Isusa Krista.
Sveti Augustin govori o uskrsnom Aleluja u jednoj propovijedi: Ovdje još pjevamo Aleluja zabrinuti, da ga ondje mognemo pjevati zbrinuti… Jedan njemački svećenik govori kako je za Uskrs krenuo kod svog duhovnika na ispovijed. Kada ga je duhovnik, stari kapucinski pater, vidio kako dolazi utučen i zamišljen glasno je uzviknuo: „Čemu utučenost? Uskrs je! Nego, za pokoru ćeš izmoliti stotinu aleluja! Ništa drugo, samo aleluja. Stotinu puta – Aleluja!“
Što je s našom uskrsnom radošću? Je li se ona polako počela povlačiti pred svakodnevnim zemaljskim problemima? Možda je to znak da smo izgubili osjećaj za tajnu vazmenog vremena. Činjenica je da se mnogi raduju proljeću. Te lijepe mjesece travanj i svibanj sve manje povezuju s Uskrsom, a sve više s doživljajem procvata prirode. Za prvu Crkvu to je bilo povezano: uskrsnuće Isusa Krista obnavlja prirodu, ali i čovjeka. Kršćani su u tajni Uskrsa prepoznali pravo proljeće: život je jači od smrti. Hladni grob preobražava se u procvjetali vrt. Okovi koji nam priječe život, raskidaju se. Po uskrsnuću otkrivamo novu životnost u svome tijelu i u svojoj duši.
Pokušajmo, stoga, doživjeti ovih pedeset dana vazmenog vremena kao put u sve veću životnost, slobodu i radost. Isus se nakon uskrsnuća kroz pedeset dana ukazivao učenicima da im dokaže kako je živ. Želio ih je osloboditi straha i uvjeriti ih da trebaju ići dalje propovijedati evanđelje po svem svijetu. Vjerujem kako se Uskrsli i nama želi približiti, osobito u ovom vazmenom vremenu. Želi nam pristupiti baš kao što je pristupio Mariji Magdaleni izgovarajući njezino ime i šaljući je da umiri uznemirene apostole. U vrijeme korizme, meditirajući Isusov put trpljenja, gledali smo u svoje vlastite rane. U vazmenom vremenu želimo ostaviti svoje ranjivosti iza sebe. Želimo se okrenuti životu koji želi procvasti u našim ranama. Zbog toga se naša vazmena pokora može sastojati u neprestanoj molitvi: Aleluja! - Krist je uskrsnuo, uistinu On je uskrsnuo!
s. K. M.
