Neka to bude onda jednostavno isječak iz mnoštva misli potaknutih Riječju – govorim sebi dok po deseti puta započinjem pisati ovaj tekst želeći i sama promišljati o likovima koje pred nas stavlja evanđeoski ulomak predviđen za petu korizmenu nedjelju ove godine (Iv 8,1-11). Isus je sišao, piše evanđelist Ivan s Maslinske gore – pretpostavljam da je na gori molio, cijelu noć. Ujutro, čak u zoru, opet je u hramu. Naučava i poučava. Narod hrli k njemu. Hitili su također pismo-znanci i farizeji vukući za sobom, ne ženu, nego sredstvo kojim će ga pokušati iskušati. Žena je to pak uhvaćena, kako kažu, u preljubu.

Jednom zgodom Isus je naglasio kako nije došao ukinuti Zakon, nego ispuniti. Drugom zgodom ozdravio je čovjeka u subotu – dan o kojem Zakon zbori kao o nedjelatnom. Dakle, pokazao se, prema njihovim shvaćanjima, već ranije nevjerodostojnim. Stoga ga upravo tim Zakonom iskušavaju. Zna Isus, a znaju i oni da su u krug osude trebali dovesti i muškarca. No, svi o tome šute – kao da i nije ustvari važan počinjeni grijeh, nego Isusova reakcija. Kaže li Isus da treba pustiti ženu, bit će protiv Zakona. Kaže li da je treba kamenovati, past će u vodu svaka njegova riječ o milosrđu – čini mi se da bi se upravo tužitelji u tom slučaju licemjerno sažalili nad preljubničkim bićem. Dakle, što god da Isus učini, krivo će učiniti.

Nismo li tako često u svakom ovom liku: besprijekornoga života poput farizeja, puni spoznaja poput pismoznanaca, grešni poput žene, puni samodopadnosti poput onih spremnih baciti kamen na nju, na ispitu vlastite prosudbe poput Isusa,… Sve su to ti likovi, ali svaki od njih je i puno više. Otkriveno je to jednom običnom rečenicom: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ Izrekao ju je baš onaj koji je imao pravo baciti kamen. Međutim, u njegovoj ruci i nije bilo kamena. Njegovu ulogu preuzimamo mi trpajući u svoje ruke kamenje presude za druge, nerijetko nesvjesni da nam je samima najčešće mjesto u krugu osude. Dovoljno je samo o tome promišljati. Svatko iz svoje životne situacije.

Nisam svetica. Nisam grešnica. Sve sam to. I ja sam to. Na koncu, biće sam zaigrano životom i onime što život nosi. Imam tu (ne)sreću da sam rođena u vremenu. Vrijeme, kažu liječi rane, ali vrijeme (životne situacije, ljudi, mi sami) rane i zadaje. Dao Bog da u svim tim vremenima sačuvam sebe. Tako ću sačuvati i Njega jer u meni odražava se Njegova vječnost. On će svaki puta sagnuti se i upisati moje nepoštivanje pravila u prašinu koju će vjetar raznijeti. A ja? Ja ću se moći nastaviti igrati, svaki puta sve više i više držeći Ga za ruku, onu ruku punu milosrđa.

s. K. M.