Proljeće je, čovječe. Priroda se budi, odbacujući onaj bijeli pokrivač, koji uistinu jest lijep, ali nekako hladan, jednobojan, dosadan. Ma pogledaj, sve te boje oko sebe. Nisu li divne? Tople, vedre, ugodne boje kamo god pošao. Da, sve se budi oko tebe. A ti? Spavaš li još pod sniježnim, bijelim, dosadnim pokrivačem svojih propusta i pogrešaka, križeva i problema? Nije on toliko loš, znam, možeš se nositi s njim i biti ugodan mnogima, ali nije li nekako hladan?
Zar nisi primijetio da su ljudi nekako sretniji u ovo vrijeme. Raduju se šarenom drveću, zelenoj travi, duljem danu i toplom suncu. No, tebi, čovječe, nije ovo samo proljeće. Ne budiš se ti kao priroda, iako se trudiš slikati se nasmijan ispod probeharalog predivnog drveća i oblačiti odjeću vedrijih boja. Ne, čovječe, ne budi te ni ona, iako te svojim bojama tjera da vidiš kako je prelijepa i kako je život uistinu predivan. Kao što te nije ušuškuao ni onaj sniježni pokrivač, iako mirno spavaš pod njim. Ušuškali su te problemi, pogreške, mane, pokoja tužna ili loša vijest, ljutnja ili svađa... Tvoje proljeće bit će onda kad skloniš svoj hladni pokrivač.
Budi se, čovječe, jer je vrijeme! Jer te zove tvoje Sunce. Ne skrivaj se u hladu zgrada, ne dopuštajući mu da te ogrije. Iziđi vani i sjedni u prirodni hlad, pod neko svoje proljetno drvo. Pogledaj okolo i pronađi ono koje najbolje oslikava proljeće. Ajde, iziđi i probudi se. Na njega okači svoj snježni pokrivač i promatraj kako se topi pod suncem. Ali, pazi, drvo koje ti tražiš, čovječe, nije u parku, drvoredu, ulici. Ono nema najljepše probeharale grane. I ne može te u potpunosti skriti od Sunca. Niti treba. Drvo koje tražiš puno je boli. Stoljećima te iznova budi. Jer, kao i priroda, uspavaš se često. Ali, poput nje, budi se na vrijeme, da ne zakasniš! Ne lutaj ulicama tražeći najljepši cvijet koji će za nekoliko mjeseci postati plod kad tvoje drvo nosi krunu od trnja i plod Ljubavi koja iznova topi tvoju hladnu uspavanost. Ne traži ništa, osim odricanja sna, nesvjesnoti da bi, poput proljeća ispunio svijet njenim šarenim bojama. Jer, iako je možda lijepo pod tim pokrivačem, nisu li vedrije ove šarene boje obasjane Suncem?
Pronađi drvo Ljubavi, čovječe. Jer je vrijeme da se pod njim probudiš. Znaj da je ono neobičnog oblika zbog onoga što na sebi nosi umjesto behara, kojeg ćeš posvuda pronaći. Požuri jer te pod njim čeka Netko spreman popeti se na njeg da bi ti ostao budan, obojen bojama Ljubavi. Ne plaši se njegova oblika i bolnog penjanja Onoga koji spremno čeka da te probudi, već požuri da ne prespavaš Ljubav.
Matea Tunjić
