Bog je u svako biće, zasađeno u njegovu vinogradu, položio sjeme života koje je pozvano uroditi plodom, stvoriti život izvan sebe bilo na fizičkoj, intelektualnoj ili pak duhovnoj razini. Od stvaralačkog iskustva proizlazi osjećaj nutarnjeg ostvarenja. Evanđeoski ulomak treće korizmene nedjelje (Lk 13,1-9) čak pomalo prijeteće ističe da je Bog onaj koji očekuje plodove od čovjeka, plodove obraćenja, obrata života. U suprotnom, bit ćemo „posječeni poput neplodne smokve“.
Bog ne traži od svojih stvorova plodove, a da im nije dao mogućnost za njih. On je s jedne strane onaj koji traži, ali ujedno pomaže u donošenju roda – „okopava“ i „gnoji“ u povjerenju da će se plodovi pojaviti, ali i sazrjeti. No, neophodna je hrabrost upustiti se u život s Kristom i u Kristu. Plod je pak znak prepoznavanja naše ukorijenjenosti. Plodovi nas dakle izdaju.
Bog ne gleda isplati ili se ili ne isplati ulagati u čovjeka. Onaj koji jest, Prisutni u ovome svijetu jednostavno ne odustaje od brige za svoje, ali poziva nas na čišćenje – okopavanje vlastite nutrine i vanjštine. Pročišćeni moći ćemo hrabro pustiti korijenje u Boga i donijeti plod.
Na primjeru dvaju zrna promislit ću ovu večer kako ću sutra započeti svoj dan.
Dva zrna nađoše se jedno do drugoga na plodnom tlu u vrijeme jesenje sjetve. Prvo zrno reče: „Želim rasti! Želim pružiti krojenje u zemlju ispod sebe i ojačati tako da mi klica jednog dana probije zemljinu površinu. Želim razviti nježne pupoljke kao zastave i najaviti dolazak proljeća. Želim na licu osjetiti sunčevu toplinu i blagoslov jutarnje rose na svojim laticama!“ I poče rasti! Drugo zrno reče: „Kakva li me sudbina snašla! Bojim se. Ako pustim korijenje duboko ispod sebe, tko zna što me sve čeka u tom mraku. Ako prokrčim put kroz zemlju iznad sebe, mogu nauditi nježnim izdancima…ako pustim klice, može ih vidjeti puž i pojesti. Otvorim li cvjetove, može me i dijete iščupati. Ne, čekat ću sigurnije vrijeme.“ I ostade čekajući. Početkom proljeća došla je kokoš i čeprkala po zemlji tražeći hranu. Pronašla je zrno koje je čekalo i pozobala ga. (Bruno Ferrero)
s. K. M.
