"... vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga"
Čovječe, nisi stvoren da kroz život koračaš sam. Primjećuješ to, nadam se, u želji da nađeš osobu s kojom ćeš biti sretan. Nije važno želiš li provesti s njom ostatak života vezan brakom ili imati u njoj najboljeg prijatelja. Ne gledaš u njoj titulu koju ponosno nosi. Ne tražiš u njoj majku, oca, svećenika, profesora, poznanika, framaša. Ono što tebi treba, čovječe, je prijatelj. Svjestan si toga kad svoje vrijeme trošiš na mnoge kave s ljudima koji su ti dragi. Ili pak kad usamljen sjediš među četiri zida tražeći u nekome utjehu. Onda kada je teško želiš nečiji zagrljaj. Ali i kad si radostan, pozivaš ih proslaviti s tobom. Možda si dosegao razinu prijateljstva u kojoj si opušten. Bez trunke srama zbog nečega što si napravio te isto tako prihvaćaš drugoga kao prijatelja bez obzira što on napravio. I svjestan si da je vaše prijateljstvo, temeljeno na prihvaćanju, na veoma dobrom putu da nikada ne koračaš sam.
Ali, čovječe, znaš koliko se plašiš gubitka. I znaš da ćeš napraviti sve u svojoj moći da ne izgubiš osobu s kojom želiš koračati naprijed. U želji da je ne povrijediš šutiš o nekim stvarima. Sramiš se priznati svoje pogreške. Ne želiš izaći iz udobnosti odnosa jer ti je fino iako se počinješ gubiti u lažima, skrivanjima i udaljavati se jer se plašiš priznati tko si. Ili si sklopio toliko prijateljstava da polako balansiraš u njima pazeći kome ćeš što otkriti o sebi. S druge strane, čovječe, možda ti je dosadilo gubiti ljude zbog svoje otvorenosti i iskrenosti. Shvatio si da ti je lakše nositi se sam, jer si već izgubio toliko ljudi zbog sebe. Svojih pogreški. Mana. I propusta. No, nešto u tebi te i dalje vuče da ne ostaneš sam.
Ne brini, čovječe. Nisi stvoren da budeš sam. I nisi sam. Samo tražiš na pogrešnom mjestu prijatelja koji ti treba. Ali zapamti, da bi imao prijatelja, moraš biti prijatelj. Tražiš odnos u kojemu se moraš otvoriti bez srama i straha od gubitka. U potpunosti. Čovječe, prijatelj kojega tražiš, već se u potpunosti dao za tebe. Na križu. Dok ti još nisi bio toga ni svjestan. Darovao se, tebi tako daleko, a imajući te na umu i misleći na tebe i tvoje pogreške koje je otkupio. Potpuno gol u boli, dok su mu čavli probijali kožu, nesebično je mislio na tebe. Tvoj život. I tvoj križ. Sad je na tebi red da mu se predaš. Potpuno gol. U boli. Sramu. Strahu. Ali svjestan da On, bez obzira na sve, ostaje, darujući svoj život da bi ti mogao živjeti.
Teško je čovječe priznati čovječnost u koju si utkao sve ono ljudsko. Padove, pogreške, oholost, nagon i svoje, ne baš tako dobre, želje. Teško je doći nekome i reći da si napravio nešto sramno u strahu da ćeš u boli ostati sam. I često ćeš priznati to kada spoznaš da osoba možda neće shvatiti da si to ti. Baš kao kad skupina ljudi stavi papir na leđa. I svatko svakome priznaje nešto. Tada se osjećaš sigurnije jer osoba možda ne prepozna tvoj rukopis. Ne brini, čovječe to je već dobar početak. Prijateljstvo se gradi, a ne stječe preko noći. Traži mnogo, ali daruje više. I temelji se na povjerenju. Kada si počeo pisati po papiru na leđima počeo si vjerovati. Uskoro ćeš moći pogledati nekome u oči priznajući mu grešnost.
Kada si posljednji put pisao po papiru kojeg ti je Bog darovao u sakramentu ispovijedi? Svjestan da ako piše više osoba, možda ne prepozna tvoj rukopis. Iako on već zna. Kada si mu posljednji put pisao po papiru kojeg ti ostavlja u molitvi zahvalivši mu što je tu, bez obzira što napraviš. Čovječe, koliko ti je samo puta rekao da ti je prijatelj. I da te gleda kao prijatelja. Rekao je: "Više vas ne zovem slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga." (Iv 15, 15) Koliko ti je samo pokazao povjerenje, darujući svoj život, vjerujući da ćeš se slobodnom voljom, odlučiti spasiti život. Na tebe je red da mu povjeruješ i započneš pisati. Polako, kroz život i čovječnost. Sve do trenutka kad ćete se gledati oči u oči. Onda kad budeš spreman dati mu ono što jesi.
Možeš mu pisati uvijek. Bio među četiri zida, s papirom i olovkom u ruci. Na putovanju, s telefonom, bez straha da će samo pogledati poruku. Na kavi s drugim, jer gdje su dvojica ili trojica tu je i on. Ili tamo gdje si Mu izgradio skrovište u koje svratiš ponekad. Tu je On, gdje god da kreneš. I neće te napustiti, već spremno dočekati raširenih ruku. Jer, svakako ne tražiš tjelesni kontakt u zagrljaju, već osjećaj sigurnosti koji ti pruža blizina.
Ne boj se čovječe, iako je na tebe red. Samo Mu pohitaj u zagrljaj prije nego što išta kažeš. Tada ćeš znati da nisi sam i povjerovati da nisi stvoren da budeš sam. I dopusti Mu da te grli onoliko koliko treba da se osjećaš sigurnim. Tek onda mu počni pričati. Slušaj. I hrabro koračaj s Njim - Prijateljem pored sebe.
Matea Tunjić
