Fra Vjeko Ćurić je rođen 26. travnja 1957. župa Osova, općina Žepče, Bosna i Hercegovina. Osnovnu školu završava u rodnom mjestu. Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom kao i novicijat (godina kušnje za pripravu stupanja u franjevački red). Studira na franjevačkoj teologiji u Sarajevu i zaređen je za svećenika 1982. godine.
Poslije ređenja odlazi u Pariz na studij francuskog jezika te u Ruandu dolazi 1983. te tu ostaje do svoje smrti. Pokopan je u novoj župnoj crkvi koju je on sagradio. Roditelji su preminuli blago u Gospodinu, Ana i Petar. Ima sestru i četvoricu braće. Po rođenju je drugi u obitelji.
Fra Vjeko Ćurić, fratar i svećenik
U kolovozu 2002. godine izišla je knjiga pod naslovom "Priznanje za hrabrost" koju je izdala udruga Afrička Prava, a u kojoj je opisano 19 osoba koje su neizmjerno izgarale kako bi se što više naroda spasilo u vrijeme pokolja u Ruandi. Pokolj je trajao samo tri mjeseca i pretpostavlja se da je pobijeno negdje oko 800.000 – 1.000.000 osoba. U knjizi se uglavnom iznose svjedočanstva osoba koje su poznavale fra Vjeku Ćurića. Knjiga je pisana u vrlo jednostavnom stilu i vrlo jednostavnim jezikom.
Otac Vjeko Ćurić, svećenik
Kratki navodi svjedoka i osoba koje su poznavale fra Vjeku:
"Vjeko je bio vrlo velikodušan čovjek. To je bio razlog da su svi iz okolnih mjesta išli u njegovu župu kada je počeo pokolj. Redovito je posjećivao izbjeglice u Kabgayu (sjedište biskupije) i tješio ih u suočavanju sa smrću. Nije pobjegao kao drugi stranci. On je ostao uz svoje župljane. U vrećama je prokrijumčario puno osoba za Burundi. Bio je kao član obitelji. Bit ćemo mu uvijek zahvalni i molimo za njega. Voljeli bi da vlada nastavi istragu o njegovoj smrti, koja je bila i ostala težak udarac za nas“.
Kada je pokolj počeo u Kivumu, narod je tražio pomoć od Vjeke. Ovaj svećenik, stranac, živio je u ovome mjestu više od deset godina, i sve to vrijeme radio je na razvitku ovoga mjesta. Njegovi su ga župljani veoma voljeli. Njegova odluka da ostane u Ruandi u vrijeme pokolja stavila ga je u srce ove zajednice i ove države. Kada su drugi stranci evakuirani, fra Vjeko je stao uz narod Kivumua u najgorim i najtežim trenutcima njihova života. On je činio sve moguće da ih opskrbi hranom i lijekovima te im pomagao da pobjegnu i izbjegnu smrt.
Fra Vjeko je stalno osuđivao nasilje i stalno je propovijedao o miru i jedinstvu u vrijeme pokolja. To je i bio razlog da mu je organizacija Interamwe (koljači) više puta prijetila smrću. Nakon rata on pomaže izgradnji i popravku kuća pripadnicima plemena i Tutsi i Hutu (u ratu dvije zaraćene strane). Ove kuće još uvijek postoje u Ruandi, ali nažalost, ovaj svećenik nije više među živima. Njega su 31. siječnja 1998. u Kigaliju ubili nepoznati ubojice. Narod Kivumua i Ruande osjeća se ojađenim i ožalošćenim njegovim gubitkom. On je bio velikodušan i osjećajan čovjek. Čovjek koji je dirnuo srca i živote ljudi oko sebe i obogatio ih ljudskošću.
Ono što je započeo to bi i završio
Kad je fra Vjeko Ćurić došao u Kivumu, "naoružan" idealima Franje Asiškog, župljani ovoga sela vjerojatno nikada neće zaboraviti da su, prvi i posljednji put u životu, došli u situaciju da njihovim potrebama služi – bijelac! Išao je tako fra Vjeko bos te u pohabanom i prašnjavom habitu po selu, na ramenu je nosio motiku i doslovno ljudima okopavao vrtove. Nije mu bilo teško spavati ni pod vedrim nebom. Nije se htio koristiti ni autom ni drugim vrijednostima koje su mu bile na dohvat ruke, želio je biti "jedan od njih". S njim, rame uz rame, istu ideju je u praksi provodio budući general franjevačkog reda, fra Giacomo Bini. Trajalo je to nekoliko mjeseci, sve dok nisu shvatili da se ta jednakost može postići na drugačiji način, koji je puno teži, ali dugoročno isplativiji. Fra Vjeko je od Kivumua odlučio napraviti moderno selo u kojem će mještanima sve biti nadohvat ruke i koje će se morati napuštati tek u iznimnim situacijama nekih velikih potreba.
Naravno, nije fra Vjeko pritom zaboravio na pastoralni rad. Štoviše, upravo je izgradnjom samostana, neposredno po dolasku, označio početak preporoda sela koje će u mnogim stvarima postati uzor u cijeloj Ruandi. Tamo su se odmah uselila petorica fratara, a izgradnjom novicijata za Ruandu i Burundi, uz sami samostan, jasno se svima poručilo da Kivumu postaje ozbiljna franjevačka zadaća u kojoj će se ispisati stranice i stranice lijepih vijesti.
Započeo je i relativno brzo izgradio prekrasnu crkvu koja dominira cijelim krajem. Crkva je postala simbol razvoja, stoga ne čudi što je fra Vjeko svoj vječni počinak našao upravo pored oltara.
Pored crkve niknuo je preko noći cijeli jedan kompleks u kojem su bili župni uredi, katekumenat, velika sala, učionice za opismenjivanje... Uz crkvu, s druge strane ceste, izgrađen je samostan časnih sestara s novicijatom, a potom dispanzer, koji je, premda bazičan, za mještane izgledao kao najsuvremenija bolnica. Doduše, s obzirom na 60 kreveta, koliko je bilo na raspolaganju za najteže slučajeve, kao i na poseban odjel za rodilje, dispanzer se doslovno mogao i promatrati kao lokalna klinika!
Po uzoru na viđeno na krajnjem istoku zemlju, uz granicu s Ugandom, fra Vjeko je sva okolna brda pretvorio u plodne terase, a zahvaljujući takvom pristupu obrađivanju zemlje, Kivumu nije trpio štetu zbog odrona i bujica. Štoviše, upravo su terase koje je on obradio za svoje mještane postale mamac donatorima poput Vlade Belgije, koja je uložila veliki novac kako bi se cijela Ruanda počela tako obrađivati.
Prebacivanje Tusija na sigurno- Svjedočanstva
„Vjeko me je zamolio da im pokažem put za Kabgayi. Zamolio me je da pazim na njih i da im pomognem na putu za Kabgay. Nije želio da često bude viđen na barikadama. On je svakodnevno putovao kroz ove barikade. Proveli smo noć u žbunju. Oko 4 sata ujutro rekao sam Luisenoj obitelji da me prate. Nismo išli glavnim putem već zaobilaznicama. Pokazao sam im put do Kabgaya i vratio se u Kivumu. Stigli su u Kabgay bez problema. Nekoliko dana poslije pada Kabgayia Luise Kayibanda je govorila na Radio Muhabura (radio RPF, vojska sadašnje vlade). Ona je opisala kako je stigla s obitelji u Kabgay i zahvalila fra Vjeki i meni što smo im spasili živote“.
„Hranu u Kabgayi dovozio je vozač iz župe Kivumu François u kamionu Daihatsu a Vjeko ga je pratio u drugom autu. On je bio jedini svećenik koji nas je posjetio prije pada Gitarame. Nismo imali pojma gdje su bili drugi svećenici. Molio je redovnice iz Kivumua da dođu i da nam pomognu jer smo obolijevali. Sestre iz Kabgaya nam nikada nisu prišle osim kada nas je Vjeko odveo u bolnicu“.
Vjeko se služio različitim inteligentnim idejama da prebaci Tutsije iz Kivumua, prepričava Esperance. „On je prokrijumčario neke osobe za Burundi u vrećama. U te spada i njegov radnik Aimable Gatete, Gateteova sestra i mnogi drugi. Ponekada, kada je putovao s praznim kamionima, nalazili smo Tutsije iz raznih dijelove Ruande u vrećama. On je to činio da bi lakše prolazio kroz barikade. Nekima bi zakvačio bocu s infuzijom da izgledaju bolesni. Ako bi ga tko ustavio, on bi im rekao da vozi ozbiljno bolesne u bolnicu. Tutsima se savjetovalo da idu njemu u Kivumu i on ih je odmah vozio u Kabgayi jer ni u Kivumu nije bilo sigurno. Razlog što ih je vozio u Kabgayi je što nije želio da budu ubijeni ili sasječeni u Kivumuu“.
Oswald se vratio iz izbjeglištva iz Konga (tadašnji Zair) 1996. godine. Našao je Vjeku kako nastavlja s punim elanom popravljati kuće za udovice i one koji su preživjeli. „Fra Vjeko je bio hrabar čovjek. Vrlo mali broj ljudi bi bilo sposobno raditi tako u takvoj situaciji. Vjeko je bio neizmjerno dobar i velikodušan čovjek. On je volio svakoga i svatko je volio njega. On je pomagao i Hutue i Tutsije“.
Eulade se slaže da je ovaj svećenik bio motiviran željom da vidi napredovanje u razvitku župljana bez razlike kojem plemenu pripadaju. „Vjeko se nije čuvao kako bi spasio Tutsije u vrijeme pokolja. Vratio se u Kivumu kada je pokolj završio i počeo pomagati preživjelima da poprave svoje kuće. Davao je hranu, odjeću i alat za poljoprivredu siromašnima ne praveći razliku između Hutua i Tutsija“.
Eugenie „Mislim da su Vjeku ubile osobe koje su bile ljubomorne na Vjekinu dobrotu i velikodušnost. Molim za njega. Možda ćemo se ponovno susresti jednoga dana. Vlada bi trebala ispitati uzrok njegove smrti. Trebalo bi naći razlog i odgovorne koji su ga ubili“.
U, travnju 1996. dva su ga razbojnika napala i htjela strijeljati, ali im je pobjegao. Nije preživio napad 31. siječnja 1998., kada je ubijen u Kivumi. Usmrtili su ga upravo Tutsiji, jer je sprečavao odmazdu nad Hutuima. Pokopan je u župnoj crkvi, koju je dao sagraditi s vjernicima, a sprovod je vodio apostolski nuncij u Ruandi, poljski nadbiskup Juliusz Jacucz.
Nažalost, fra Vjeko je ubijen u 41. godini života ispred crkve sv. Obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven. Fra Vjeko svakako pripada među mnogobrojne mučenike provincije Bosne Srebrne tijekom njezine povijesti.
Fra Vjeko je dao svoj život za male ljude, svoje gare, kako ih je nazivao od milja. Danas na mjestu njegova ubojstva se nalazi spomenik na kojemu piše „Nitko mi ne može uzeti život, sam ga sebi dajem“. Fra Vjeko se nije želio vratiti iz misije kada je trebao, jer je rekao da mu je jedina misija pomagati bespomoćnima, a to je i radio. Njegova ljubav prema „garama“ ga je koštala života, ali umro je sretan. Kako je rekao „nema ljepšeg osjećaja, kada nekome tko nema razloga za osmijeh, upravo ga ti izmamiš. Radim ono što volim, i što me usrećuje, ma kakva cijena bila za to“. Cijena je bila život.
Danas imamo snimljen film o njemu Fra Vjeko Bosanski fratar i mučenik, u režiji Jakova Sedlara, te napisanu knjigu Fra Vjeko Ćurić, svetac našeg doba autora Željka Garmaza.
Prošla je 21. godina od njegove smrti, ali sjećanje na njega ne blijedi.
Marijan Milanović
