1. „Mir kući ovoj!“

Kad je Isus poslao svoje učenike u misije, rekao im je: „U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas.” (Lk 10,5-6).
Poslanje Kristovih učenika u središtu ima donošenje mira. Taj mir ponuđen je svim muževima i ženama koji žele mir usred tragedija i nasilja koji obilježavaju ljudsku povijest. „Kuća“ o kojoj Isus govori svaka je obitelj, zajednica, država i kontinent, u svoj svojoj raznolikosti i povijesti. Prije svega to je svaka pojedina osoba, bez razlike i diskriminacije. No to je također i naš „zajednički dom“ – svijet u koji nas je Bog postavio i koji smo pozvani čuvati i obrađivati.
Stoga dopustite mi da to bude moj pozdrav početkom nove godine: „Mir kući ovoj!“

2. Izazovi dobre politike
Mir je kao ona nada koju je slavio pjesnik Charles Péguy. On je kao nježan cvijet koji se trudi procvasti na kamenitomu tlu nasilja. Znamo da žeđ za moću, pod svaku cijenu, vodi u iskorištavanje i nepravdu. Politika je bitno sredstvo za izgradnju ljudske zajednice i ustanova, ali kad se politički život ne prepozna kao oblik služenja cjelovitomu društvu, ona može postati sredstvo tlačenja, marginalizacije, čak i razaranja.
Isus govori: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.” (Mk 9,35). Riječima pape Pavla VI., „ozbiljno prihvatiti politiku na različitim razinama – lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i svjetskoj – znači da svaki pojedinac ima obvezu da prizna stvarnost i značenje slobode odlučivanja koja mu je povjerena i tako nastoji na isti način ostvarivati dobrobit grada, naroda i čovječanstva.“ (Apostolsko pismo Octogesima adveniens, 14. svibnja 1971.)
Politička služba i odgovornost tako uvijek iznova izazivaju one koji su pozvani na službu svojoj državi da nastoje zaštititi one koji ondje žive i da stvaraju uvjete za dostojanstvenu i pravednu budućnost. Ako se politički život provodi uz temeljno poštivanje života, slobode i ljudskoga dostojanstva, on može doista postati izvanredan oblik karitasa.

3. Karitas i ljudske kreposti: temelj politike na službi ljudskih prava i mira
Papa Benedikt XVI. zapisao je kako je svaki kršćanin pozvan živjeti karitas na način koji odgovara njegovu pozivu i sukladno stupnju utjecaja koji on ima u polisu. Kad ga pokreće karitas, opredjeljenje za opće dobro vrijedi više nego prosječno sekularno i političko stajalište. Ovozemaljska aktivnost čovjeka, kad je nadahnjuje i održava karitas, pridonosi izgradnji univerzalnoga grada Božjega koji je cilj povijesti ljudske obitelji.“ (enciklika Caritas in veritate, 29. lipnja 2009.). Ovo je program s kojim se mogu složiti svi političari, bez obzira na kulturu i religiju, ako žele raditi zajedno na dobro ljudske obitelji i živjeti one ljudske vrednote koje održavaju ispravnu političku aktivnost: pravda, ravnopravnost, međusobno poštivanje, iskrenost, istinitost, vjernost.
U tom smislu bilo bi od koristi prisjetiti se „Blaženstava političara“ koje je predložio vijetnamski kardinal François-Xavier Nguyễn Vãn Thuận, vjeran svjedok evanđelja koji je umro 2002. godine:
Blago političaru s uzvišenim osjećajem i dubokim razumijevanjem svoje uloge.
Blago političaru koji je sam primjer vjerodostojnosti.
Blago političaru koji radi za opće dobro, a ne za svoj vlastiti interes.
Blago političaru koji ostaje dosljedan.
Blago političaru koji radi za jedinstvo.
Blago političaru koji radi kako bi postigao radikalnu promjenu.
Blago političaru koji je sposoban slušati.
Blago političaru koji nema straha.

Svaki izbor i ponovni izbor, i svaki stupanj javnoga života, predstavlja priliku vratiti se izvorima koji nadahnjuju pravdu i pravo. Jedno je sigurno: dobra politika u službi je mira. Ona poštuje i promiče temeljna ljudska prava koja su istovremeno međusobne obveze koje omogućuju vezu povjerenja i zahvalnosti koja se kuje između sadašnjih i budućih naraštaja.

4. Političke mane
Nažalost, uz svoje kreposti, politika ima i određene mane, bilo da je riječ o osobnoj nesposobnosti ili pak o pogreškama sustava i njegovih ustanova. Očito ove mane umanjuju vjerodostojnost političkoga života uopće kao i autoritet, odluke i djelovanje onih koji su u njega uključeni. Ove mane koje potkopavaju ideal autentične demokracije unose sramotu u politički život i prijete društvenom skladu. Ovdje mislimo na korupciju u svim svojim oblicima: neadekvatno korištenje javnih sredstava, iskorištavanje pojedinaca, poricanje prava, ismijavanje prava jedne zajednice, nepoštena dobit, opravdavanje moći sile ili arbitrarno pozivanje na nacionalni interese te odbijanje odricanja moći. Ovomu možemo dodati ksenofobiju, rasizam, pomanjkanje brige za prirodno okruženje, pljačkanje prirodnih resursa nauštrb brze zarade i preziranje izgnanika.

5. Dobra politika promiče sudjelovanje mladih i povjerenje u druge
Kad provođenje političke moći nastoji zaštititi samo interes nekolicine privilegiranih pojedinaca, budućnost je kompromitirana i mladi ljudi mogu pasti u iskušenje da izgube povjerenje jer na taj način bivaju odbačeni na margine društva bez mogućnosti da pomognu izgradnju budućnosti. No kad politika doista njeguje talente mladih ljudi i njihove želje, u njihovim pogledima i na njihovim licima raste mir. Politika tada postaje pouzdan jamac koji govori: „Imam povjerenje u tebe i vjerujem s tobom“ da svi zajedno možemo raditi za opće dobro. Politika je u službi mira ako ona nalazi izraz priznavanja darova i sposobnosti svakoga pojedinca: „Što može biti ljepše od ispružene ruke? Bog je htio da dajemo i primamo. Bog nije htio da ubijamo (usp. Post 4,1) ili da uključujemo patnju, nego da ponudimo brigu i pomoć za život. Zajedno s našim srcem i našim umom, naše ruke također mogu postati sredstvo dijaloga.“ (Benedikt XVI., Nagovor na susretu s članovima Vlada, predstavnika državnih institucija, diplomatskim korom i predstavnicima važnijih religija u Beninu, Cotonou, 19. studenog 2011.).
Svatko može dodati svoj kamen kako bi pomogao izgradnju zajedničkoga doma. Autentičan politički život, utemeljen na pravu te iskrenim i poštenim odnosima među pojedincima, doživljuje obnovu svaki puta kad smo uvjereni da svaka žena, muškarac i naraštaj donosi obećanje novih odnosnih, intelektualnih, kulturoloških i duhovnih snaga. Nikad nije jednostavno dosegnuti takav način povjerenja, jer su ljudski odnosi kompleksni, osobito u našem vremenu, koje obilježava klima nepovjerenja koja je ukorijenjena u strahu od drugoga ili od stranaca, ili u strahu za vlastitu sigurnost. Nažalost, vidi se to i na razini politike, u stavu odbijanja ili u oblicima nacionalizma koji dovode u pitanje bratstvo kojega je naš globalizirani svijet toliko potreban. Danas više nego ikad ranije naše društvo treba „zanatlije mira“ koji mogu biti glasnici i autentični svjedoci Boga Oca koji želi dobro i sreću ljudske obitelji.

6. Ne ratu i strategiji straha
Sto godina nakon završetka Prvoga svjetskog rata, dok se prisjećamo svih mladih ljudi ubijenih u tim bitkama i civilnih stanovništava koja su razderana, više nego ikad prije svjesni smo strašnih pouka bratoubilačkih ratova: mir nikad ne može biti sveden samo na ravnotežu između moći i straha. Kad netko prijeti drugomu, on ih umanjuje na status predmeta i niječe njihovo dostojanstvo. Stoga još jednom ističemo da je intenziviranje ustrašivanja i nekontrolirani porast naoružanja suprotno moralnosti i potrazi istinskoga mira. Strah koji se vrši nad najranjivijima dovodi do izgnanstva čitavih stanovništava koji traže prostor mira. Neprihvatljivi su politički nagovori u kojima se migranti okrivljuju za svako zlo i kojima se siromahe liši nade. Štoviše, potrebno je ponovno istaknuti da je mir utemeljen na poštivanju svake osobe, bez obzira na njezinu pozadinu, poštujući zakon i opće dobro, poštujući okoliš koji nam je povjeren na brigu i bogatstvo moralnih običaja koje smo naslijedili od ranijih naraštaja.
Na poseban način usmjeravamo svoje misli svoj djeci koja trenutno žive u područjima konflikata i svima koji rade kako bi zaštitili svoje živote i obranili svoja prava. Svako šesto dijete u svijetu pogođeno je nasiljem rata ili njegovim posljedicama, čak i ako nisu djeca-ratnici ili pak taoci naoružanih skupina. Za budućnost čovječanstva vrlo je važno svjedočanstvo onih koji štite njih i njihovo dostojanstvo.

7. Velik projekt mira
Ovih dana obilježavamo 70. obljetnicu Opće deklaracije o ljudskim pravima koja je usvojena nedugo nakon Drugoga svjetskog rata. U tom kontekstu, prisjetimo se i zapažanja pape Ivana XXIII.: „Čovjekova svjesnost vlastitih prava neizbježno ga moraju dovesti do priznavanja svojih obveza. Posjedovanje prava uključuje obvezu primjenjivanja tih prava, jer su ona izraz čovjekova osobnoga dostojanstva. A posjedovanja prava također uključuje priznavanje i poštivanje drugih ljudi.” (enciklika Pacem in terris, 11. travnja 1963.).
Mir je zapravo plod velikoga političkog projekta utemeljenoga na međusobnoj odgovornosti i međuovisnosti ljudskih bića. No on je također izazov koji zahtijeva da ga se uvijek iznova prihvaća. Mir za sobom povlači i obraćenje srca i duše. Mir je i nutarnji i kolektivni i ima tri međusobno nerazdjeljiva aspekta:
- Mir sa samim sobom, koji odbacuje tvrdoću, ljutnju i nestrpljenje; riječima sv. Franje Saleškoga, treba pokazivati „malo dragosti prema samomu sebi“ kako bismo mogli ponuditi „malo dragosti prema drugima“
- Mir s drugima: članovima obitelji, prijateljima, strancima, siromasima i onima u potrebi, bez straha da ih susretnemo i saslušamo što oni imaju reći
- Mir sa svakim stvorenjem, otkrivajući veličinu Božjega dara i naše pojedinačne i zajedničke odgovornosti koju imamo kao stanovnici ovoga svijeta, građani i graditelji budućnosti.
Politika mira, svjesna i duboko zabrinuta za svaki problem ljudske ranjivosti, uvijek može crpiti nadahnuće iz hvalospjeva Veliča koji je Marija, Majka Krista Spasitelja i Kraljica Mira zapjevala uime cijeloga čovječanstva: „Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne... kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.“ (Lk 1,50-55).

U Vatikanu 8. prosinca 2018. godine