"Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: 'Dođi brzo i sjedni za stol?'

Neće li mu naprotiv reći: 'Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?' Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'" (Lk 17,7-10)

Pred nama se nalazi tekst koji modernim ušima u najmanju ruku zvuči neljudski. Promatrano iz današnje perspektive robovlasništvo je iskorištavanje drugoga i sputavanje njegovih sloboda. Živeći u svijetu tolerancije i ravnopravnosti nemoguće je zamisliti da postoje neke osobe koje žive bez osnovnih prava na život. No, vrativši se nekoliko stotina godina nalazimo jednu potpuno drugačiju situaciju u kojoj su ljudi obično roblje, mali ljudi ovise o svojim feudalcima i žive samo kako bi ispunili svoje dužnosti. U Isusovo vrijeme situacija je potpuno ista, velikani posjeduju svoju raspoloživu snagu, robove te se njom koriste kao i svim drugim pokretnim stvarima koje im služe na korist. No, Isus ide korak dalje ne zadržava se na pukom značenju roba tegljača, nego daje jedno novo značenje toj riječi, on robovima na parafraziran način naziva sve one koji žele slijediti njegov primjer. Rob u ovom smislu gubi značenje ovisnosti o nekom pojedincu, nego jedne više dimenzije ovisnosti o Onome koji je Gospodar svih gospodara. Svaki koji Njega slijedi postaje sluga, ne tražeći više ono što on želi nego se u potpunosti predaje Njegovoj volji. Kroz to proizlazi da je cio naš život, naš rad, sve ono što smo dobili i što jesmo samo milost Gospodara koji neizmjerno ljubi svoje sluge. Ako bolje razmislimo već od svećenikovog polijevanja vode po našim glavicama, primanja po prvi put Presvetog Tijela, pomazanja svetom krizmom, već smo tad predani na službu Bogu, a na poseban način oni koji su svoju krsnu milost produbili redovničkim životom i svetim redom. Ne treba li se to odnositi i na jednog framaša koji je to javno pred zajednicom vjernika obećao ne sebi niti onima pored sebe, nego Onome koji svemu tome daje potpuni smisao?

Najkonkretniji i nama najbliži primjer je naš serafski Otac. Franjo kako on sam kaže izišavši iz svijeta dobiva jednu potpunu sliku onoga za čim je cio život tragao na krivim mjestima. Poljubivši Krista u liku gubavca okreće svoj život naopako, izvrće sve dotadašnje nedostatke i kreće novim putem, putem služenja. Cijeli svoj život provodi ponajprije služeći Kristu zatim svima onima koji uprisutnjuju Krista svaki put oko nas: siromasima, slabima, bolesnima, gubavima. Nije ni čudo zašto mnoštvo bogataša, mladića, velikih, malih, nesavršenih dolazi k njemu slijediti ga i činiti no što i on čini oni uviđaju da je Kristova zapovijed služenja tim najmanjima zapostavljena u gradskoj vrevi i trgovini. Činiti dobra djela, a ne tražiti ništa za uzvrat pravo je služenje u Kristovom smislu. Najteže je ponekad spustiti se na razinu onih najmanjih, pronaći Krista u njima, svjedočiti tamo gdje je Bog zaboravljen, davati se u svakodnevnim stvarima, ne tražiti uvijek prva mjesta u kojekakvim događajima, preteči jedni druge poštovanjem (usp. Rim 12, 10). Zapitajmo se koliki je teret i slatkoća onoga što mi obećavamo pred oltarom izgovarajući formulu obećanja. Hoće li to ostati samo izgovorene riječi ili će postati smisao i put našega života.

Frama