Simbol Tau odgovara posljednjem slovu hebrejske abecede koje glasi "taw" i devetnaestom slovu grčke abecede "tau". Kroz povijest hebrejsko slovo "taw" se nije uvijek pisalo na isti način. Zanimljivo je to da je ovo slovo već oko 1300/1200. god. pr. Kr. nalik križiću.
U židovstvu je raširena legenda o nastanku slova TAU. Kad je Bog odlučio stvoriti svijet, sva su se slova predstavila pred njim. Prvo takvo koje se predstavilo bilo je TAU, posljednje slovo alfabeta: “Gospodaru svijeta, neka ti bude milo poslužiti se mnome u stvaranju svijeta, jer ćeš upravo po meni dati Toru (Zakon). Ja sam pečat tvoga pečata koji je istina (emeT). Samo tvoje ime jest Istina. Dobro je da kralj započne slovom istine da stvori svijet.” Sveti - blagoslovljeno mu bilo ime! - odgovori: “Ti si dostojno i pravedno, no nisi prikladno da svijet bude stvoren polazeći od tebe. I to s dva razloga: ti si određeno da budeš napisano na ljudima vjere koji opslužuju Toru od početka do kraja i koji će umrijeti u tvome pečatu. Uz to ti si također pečat smrti (maveT). Nije dobro s tobom početi stvaranje svijeta.” Ova legenda svjedoči o simboličkoj vrijednosti koju je sinagoga pridavala slovima alfabeta. Tako se slovo TAU, posljednje slovo hebrejskog alfabeta, pripaja riječi Tora (Zakon) i riječi emet (istina). Ta je istina označena kao Božji pečat. Bog je istina i sva njegova djela nose njegov pečat.
U Starom zavjetu na nj nailazimo kod proroka Ezekiela gdje stoji zapisano: “Pođi gradom Jeruzalemom i znakom "tau" obilježi čela sviju koji tuguju i plaču zbog gnusoba što se u njemu čine. (...) Ali na kome bude znak "tau" njega ne diraj.” (Ez 9, 4-6) Tau je imao značenje nekakvog znaka, znaka koji na nešto upućuje, označava "pečat", znak vlasništva, znak božanskog izabranja, znak spasenja i otkupljenja. Tau kao posljednje slovo hebrejskog alfabeta, ima svoj ekvivalent u posljednjem slovu grčkog alfabeta, omegi (ω). Navedeni odlomak iz knjige proroka Ezekiela ima paralelu u posljednjoj biblijskoj knjizi: “I vidjeh drugoga jednog anđela gdje uzlazi od istoka sunčeva s pečatom Boga živoga. On povika iza glasa onoj četvorici anđela kojima bi dano nauditi zemlji i moru: "Ne udite ni zemlji ni moru ni drveću dok ne opečatimo sluge Boga našega na čelima." (Otk 7,2-3). Dakle, ovaj se znak vjernosti ne odnosi na određeni trenutak Božjega djelovanja u povijesti, proteže se sve do svršetka svijeta. Obuhvaća vremena i prostore, narode i pojedinca. Kako nam svjedoče Božje riječi: “Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak!”
Ulomak iz knjige proroka Ezekiela bio je veoma poznat suvremenicima našeg serafskog Oca, stoga ni on sam nije mogao ostati ravnodušan. Franju je “tau” podsjećao na neizrecivu ljubav Isusa Krista koji je bio raspet za nas. Kad bi motrio križ duboko bi osjećao riječi sv. Pavla: “Ljubio je mene i sebe je predao za mene.” (Gal 2,20) On je u križu gledao i doživljavao samog Raspetoga. Svaki ga je križ podsjećao na Isusa Krista i njegovu ljubav. I opet mu je dušu obuzimala druga Pavlova riječ upućena Korinćanima: “Neću da među vama znadem išta drugo doli Isusa Krista, i to raspetoga.” (1Kor 2, 2 )
Antunovci (braća bolničari svetog Antuna Pustinjaka) su držali bolnicu svetog Antuna u Rimu koju je Franjo pohodio nekoliko puta. Nosili su štap na kojeg je bio stavljen TAU te su imali veliki TAU prišiven na svoj habit. TAU Antunovaca, koji su služili i gubavcima, podsjećao je Franju na Kristovu ljubav.
Još jedan neposredniji razlog zašto je sv. Franjo zavolio ovaj znak jest događaj koji se zbio 1215. godine na IV. Lateranskom koncilu, kada je papa Inocent III. potvrdio njegov red. Sabor je otvoren Papinim govorom koji je sadržavao i ove riječi: “Nosimo TAU ako tvrdimo: ne želim se ničim drugim hvaliti osim križem Gospodina našega Isusa Krista. (…) Onaj koji bude nosio “tau” naći će milosrđe, znak pokorničkog života obnovljenog u Kristu.” Papa je svoj govor završio snažnim pozivom: “Budite dakle borci znaka TAU i križa!”
Taj je poziv duboko odjeknuo u Franjinu srcu. Te se osjećao pozvanim na križarski pokret: ne na rat oružja nego borbe protiv zloće kojoj je korijen u vlastitome srcu svakog od nas; ne na rat sile nego na rat obraćenja kako bi svi ljudi zaživjeli Isusovu Pashu- Prijelaz iz mlakosti i grešnosti na novi, evanđeoski način života ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Stoga je Franjo znakom TAU obilježavao sebe i svoju braću. Njime je opečatio pisma koja je slao i zidove nastambi svoje braće. Znak TAU postaje njegov pečat, grb njegova Reda. On u tom znaku doživljava Božju zaštitu i sigurnost spasenja. Tau ga podsjeća na silnu ljubav Krista raspetoga i poziva ga da živi Isusovu Pashu- Prijelaz. U knjizi proroka Ezekiela tau je znak pokornika, Franji je postao još draži jer se s braćom volio nazivati “Pokornici iz Asiza”. Po Apokalipsi je to znak slugu Božjih, a izraz sluga Božji je počasni naslov koji se često spominje u Opomenama i Pismima. On je sebe i svoju braću doživljavao kao sluge Božje da posluže spasenju i boljitku svih ljudi. Koliko je miline za sv. Franju bilo u tom jednostavnom znaku. Sveti Bonaventura je u svome Životopisu zapisao: “Sveti je čovjek uvelike cijenio taj znak. U razgovoru ga je često preporučivao i vlastoručno ga stavljao na pismima koja je slao. Kao da mu je sve nastojanje bilo u tome da sa slovom TAU obilježi čelo ljudi koji tuguju i plaču jer su se istinski obratili Kristu.”
Sv. Franjo je u svome blagoslovu bratu Leonu napisao: “Neka te Gospodin blagoslovi, brate Leone!” A u toj je riječi "te" onaj početni "t" izdužio u veliki znak TAU u znak Krista i njegova spasenja. I zasadio je Franjo, ne samo u srce brata Leona, nego u srca svih nas, TAU kao neuveli znak Kristove ljubavi koja je izvor mira. I nakon 800 godina taj križić oko vrata, obješen na skromnoj vrpci ukrašenoj sa samo nekoliko čvorova, povezuje ljude, a posebno nas mlade, diljem svijeta.
Marina Jurić
