Dok snažno o prozor udara kiša,

molitva na usnama postaje sve tiša i tiša.

Dolaziš, Kriste polako sjedaš pokraj mene,
govoriš da ljubav nikada ne vene.

U nevjerici slušam Tvoj blagi glas,
jer krhotine srca ne vide spas.
Nježno, tiho, lagano i dalje pričaš,
kao da me odnekud već dugo znaš.

Je li ti netko šapnuo da sam taknula nit kraja,
ili je to stvarno Tvoja bila spoznaja?
Hoću skriti svoje lice, zaustaviti misli Tvoje,
učiniti da smo samo slučajni prolaznici nas dvoje.

Kako možeš Ti, tako svet, blag i čist,
zagrliti mene koju je obojao grijeha kist?
Kako Ti, Radosti, možeš gledati u ove oči tuge,
oči nad kojim su se nadvile kiše duge?

Znaš li da nitko ne voli tužno lice?
Svatko zaobilazi prljave i blatne ulice.

"Nije važno! Pogledaj kroz prozor kako kiša pada,
ona pere ulice i zasjat će nada.
Pogledaj me, moja ljubav će tako isprati grijehe sve.
Ne plaši se dignuti pogled. Znaš, još čuvam tvoje sne.
Ustani, hodaj! Da te čuvaju, anđelima ću zapovjediti,
Otac te treba takvu, ovdje i sada kako bi se mogao proslaviti."

                                                             Marija Puljić