Dana 14. listopada 2018. godine tijekom svečanog misnog slavlja ispred bazilike sv. Petra u Vatikanu, papa Franjo je proglasio svetom, pored šestero drugih, do tada blaženu Nazariu Ignaziu March Mesu.
Rođena kao četvrto od osamnaestero djece, Nazaria je imala sestru blizanku i desetero braće. Krštena je po rođenju, a već je na svojoj prvoj svetoj pričesti 21. studenog 1898. godine dala osobni zavjet Bogu da će živjeti posvećenim životom. Iako se njena obitelj razlikovala od drugih i nije bila suviše religiozna te su joj često branili odlaske na svetu Misu, mala Nazaria je ustrajala u svojoj pobožnosti i svom zavjetu. Tek nakon obreda krizme, 15. ožujka 1902. godine, njena se obitelj pomirila s njenim odlukama te su joj dozvolili da se pridruži Franjevačkom Svjetovnom Redu i na taj način aktivnije prakticira svoju vjeru. Nazaria je svojim trudom i upornošću čak uspjela vratiti nekoliko članova svoje obitelji Crkvi.
Godine 1904., njena obitelj se seli u Meksiko. Na tom putu Nazaria je upoznala Male sestre napuštenih starijih osoba te im se, oduševljena njihovom karizmom, nakon nekog vremena pridružila. Svoje vječne zavjete položila je 1. siječnja 1915. godine i uzela ime sestra Nazaria svete Tereze. Njeni dnevnici iz tog vremena pokazuju duboku privrženost njenom pozivu, ali i poteškoće s danim zavjetima poslušnosti svojim nadređenim.
Nakon određenog vremena premještena je u Boliviju gdje je radila kao kuharica, kućepaziteljica, medicinska sestra te je nerijetko pomagala i siromašnima i zaboravljenima tako što je prosila za njih. Početkom 1920.godine, Nazaria je osjetila potrebu za potražnjom nove zajednice posvećene misionarskom radu, evangelizaciji i religijskom obrazovanju.
Dana 18. siječnja 1925. godine, Nazaria je dala poseban zavjet poslušnosti papi i na blagdan Duhova te godine zavjetovala se raditi u korist ujedinjenja i proširenja svete katoličke Crkve. Dana 16. lipnja iste godine, s još šest drugih sestara, osniva Kongregaciju misionarki križarica Crkve čija je zadaća raditi na vjerskom odgoju djece i odraslih, podupirati rad svećenika, sprovoditi misije te još mnogo toga.
Tijekom svog rada, Nazaria je naišla na mnoge prepreke, susrela se s ljudskom zloćom i ljubomorom, upoznala svakodnevnu nepravdu kroz različita neprihvaćanja, ali se držala Krista i hrabro nastavljala dalje. Kongregacija se našla na teškom zadatku tijekom rata između Bolivije i Paragvaja. Nazaria je sa svojim sestrama brinula o vojnicima obiju strana trudeći se da svi prime potrebne sakramente, te se također zalagala za gradnju domova za ratnu siročad.
Na početku 1934. godine, apostolski nuncij Cortesi zatražio je od Vatikana da odobri pravila Križarica koje je Nazaria sama napisala. Krajem te godine ona hodočasti u Rim kako bi radila na odobrenju pravila. Tada se i osobno susrela s papom Piom XI. Tom prilikom Nazaria je izjavila kako je spremna umrijeti za Crkvu, na što joj je papa rekao da treba učiniti upravo suprotno: živjeti i raditi za Crkvu.
Za vrijeme španjolskog građanskog rata, Nazaria odlazi u Ameriku ostavljajući nekoliko sestara iza sebe. Radila je na duhovnoj formaciji novih sestara i postavila primjer svojim pobožnim, jednostavnim životom. Po završetku građanskog rata, Nazaria se vratila u Španjolsku kako bi provjerila kako su sestre koje je ostavila za sobom, te se po posljednji put vratila u Ameriku. Kongregacija se širila diljem Južne Amerike i, premda Nazaria nije uspjela to doživjeti, primila je vatikansko priznanje 9. lipnja 1947. godine od pape Pia XII.
Nazaria je umrla 6. srpnja 1943. godine u bolnici u Buenos Airesu zbog komplikacija prouzročenih bolovanjem od upale pluća i tuberkuloze. Iza sebe je ostavila jedan uistinu proživljen život ispunjen Božjim blagoslovom te život koji može biti samo primjer kako ustrajnost i pouzdanje u Boga doista pomjeraju planine.
Iva Maros
