U vrijeme kada je sveti Franjo boravio u gradu Gubiju pojavi se u gubijskoj okolici velik, strašan i divlji vuk, koji nije razdirao samo životinje nego čak i ljude, tako da su svi građani grada i okolice živjeli u velikom strahu.

On se, naime, često približavao gradu. Svi su građani, kad bi izlazili iz grada, bili naoružani kao da idu u rat. Usprkos svemu tome, nisu se mogli obraniti od njega kada bi se na nj namjerili. Od straha pred tim vukom došlo je dotle da se nitko nije više usudio izaći iz grada.
Kad je za to saznao sveti Franjo, iz milosrđa prema stanovnicima grada Gubija, odluči izaći iz grada k tome vuku, premda su ga svi građani od toga odvraćali. On na sebi načini znak presvetoga križa i ode iz grada sa svojim pratiocima, stavivši sve svoje pouzdanje u Boga. Budući da su se njegovi pratioci bojali poći dalje, pođe on sam prema mjestu gdje je bio vuk. I gle, kakvo čudo ugledaše građani koji su izašli iz znatiželje! Vuk pođe u susret svetom Franji otvorenih ralja i približi mu se. Sveti Franjo ga blagoslovi i pozva k sebi govoreći mu: “Dođi ovamo, brate vuče! Zapovijedam ti u ime Božje da ne činiš nikakva zla ni meni a ni drugima.” Čudnovato! Tek što ga je sveti Franjo blagoslovio, zatvori vuk ralje i presta trčati. A kad mu je sveti Franjo zapovjedio da dođe k njemu, kao krotko janje baci mu se pred noge i tu je ležao.
Tada sveti Franjo nastavi: “Brate vuče, ti nanosiš mnogo štete ovom kraju, uništavajući i razdirući Božja stvorenja bez Božjeg odobrenja. Ali ti nisi ubijao i razdirao samo životinje, nego si se dapače usudio ubijati i ljude, koji su stvoreni na sliku Božju. Zbog toga zaslužuješ da te objese poput razbojnika i najgoreg ubojice. Sav narod te optužuje i proklinje, i svi su ti neprijatelji. Ali ja, brate vuče, želim sklopiti mir između tebe i njih, tako da ih ti više ne napadaš, a oni će ti oprostiti sve prijašnje krivice i više te neće ni ljudi ni psi progoniti.”
Kad je to sveti otac rekao, vuk pokaza kretnjama tijela, repa, očiju i prigibanjem glave da prihvaća što je sveti Franjo rekao i da će se toga držati.
Tada reče sveti Franjo: “Brate vuče, budući da si spreman sklopiti mir i držati ga, obećajem ti da će ti ovi ljudi davati hranu tako dugo dokle god budeš živ i nećeš nikada biti gladan, jer znam da si ti ova zla činio samo zbog gladi. Budući da sam ti pribavio ovo dobročinstvo, hoću da mi obećaš da nećeš škoditi ni ljudima ni životinjama. Obećaješ li mi?” Vuk dade, klimajući glavom, očit znak da to obećaje.
Nato reče sveti Franjo: “Brate vuče, hoćeš li se zakleti da ti mogu vjerovati?” Sveti Franjo mu pruži ruku da primi od njega zakletvu, a vuk podigne prednju nogu te je stavi u ruku svetog Franje, dajući tako znak da mu se može vjerovati.
Sada reče sveti Franjo: “Brate vuče, zapovijedam ti u ime Isusa Krista da pođeš sa mnom bez straha u grad, pa da potvrdimo ovaj mir u ime Božje.” Tada vuk poslušno pođe s njime kao krotko janje. Vidjevši ovo, građani se veoma zadiviše. I ova se vijest brzo razglasi po gradu. Svi ljudi, muško i žensko, veliko i malo, mlado i staro, svi izađoše na trg da vide vuka sa svetim Franjom.
Sveti Franjo stade pred ovo veliko mnoštvo i propovijedaše mu. Među ostalim rekao je kako je zbog njihovih grijeha Bog dopustio ove nevolje: “No, mnogo je veće i pogibeljnije zlo pakleni oganj koji će za osuđenike vječno trajati, dok bijes vuka može ubiti samo tijelo a ne može naškoditi duši. Koliko se zato treba bojati paklenih ralja kad se toliko mnoštvo straši ralja ovoga vuka. Dragi moji, vratite se, dakle, Bogu i činite pokoru za svoje grijehe. Bog će vas sada izbaviti od vuka, a u budućnosti od paklenog ognja.”
Završivši propovijed, reče sveti Franjo: “Čujte, moja braćo, brat vuk, koji je sada ovdje, obećao mi je i zadao vjeru da će s vama sklopiti mir i da vas više neće ni u čemu smetati, ako mu obećate da ćete mu svaki dan davati potrebnu hranu, a ja vam jamčim, da će on sigurno držati mirnovni ugovor.” Tada narod obeća jednoglasno da će vuka hraniti. Sveti Franjo reče vuku pred svima: “A ti, brate vuče, obećaješ li da ćeš držati ovaj mirovni ugovor, da nećeš ništa nažao učiniti ni ljudima ni životinjama?” Tada vuk poklekne i prigne glavu te je blagim glasom, kretnjama tijela, repa, ušiju i očiju nastojao pokazati, koliko je mogao, da želi držati ugovor.
Svetac mu još reče: “Brate vuče, želim da mi daš znak vjere pred narodom, kao što si mi već dao vjeru izvan grada, da me nećeš prevariti u mom obećanju i jamstvu što sam ga za tebe učinio.” Tada vuk podigne nogu i stavi je u Franjinu ruku.
Nakon toga nastade među narodom veliko veselje i divljenje zbog spomenutog i ostalih djela, iz poštovanja prema svetom Franji, tako i zbog vijesti o čudu i sklopljenom miru s vukom, te počeše vapiti prema nebu. Hvalili su i blagoslivljali Boga što im je poslao svetog oca, te ih je po njegovim zaslugama izbavio od ralja okrutne životinje.
Vuk je pak živio dvije godine u gradu Gubiju, hodeći pitomo po kućama od vrata do vrata, ne čineći ljudima zla, ali ni njemu nije nitko ništa učinio. Ljudi su ga dobrovoljno hranili. Kad je išao gradom, nije nikad ni jedan pas zalajao na njega. Poslije dvije godine ugine vuk od starosti, a građani su zbog toga mnogo žalili, jer su se, gledajući vuka kako pitomo hoda gradom, bolje sjećali kreposti i svetosti svetog Franje.
Na slavu našega Gospodina Isusa Krista. Amen.