Kao framašica sam obećala da ću svoju mladost posvetiti Kristu živeći po Evanđelju.

Obećala sam da ću u siromasima i poniznima prepoznavati lice Krista patnika, ali kako kažu, obećanje ludom radovanje.
Danas je petak, i to Veliki petak. To je dan na koji ne želim ništa govoriti, nego jednostavno zastati i promisliti o onome što si ti Gospodine prošao. Znaju nam reći kako se svatko od nas može prepoznati u nekome od onih na koje si ti naišao na današnji dan. Obećavši ono što sam već rekla da jesam, očekivala bih da se mogu poistovjetiti sa Šimunom ili Veronikom, ali Gospodine ja se pronalazim u onoj svjetini koja mahnito viče: "Propni ga, propni!" Stojeći negdje na ćošku, nimalo svjesna što činim, odlučujem se krenuti za tobom. Zanima me na kakvu sam ja to osudu pristala. Na tome putu je i tvoja majka. Koliko njoj srce puca dok gleda svoje dijete izbičevano, trnjem okrunjeno, gdje ti svaki trn reže kožu glave i lica, pod teretom drvene grede, toliko i svakog prolaznika može dotaknuti njena bol.
Padaš, ustaješ, pomažu ti, a ti nam govoriš da ne plačemo nad tvojim bolom, nego nad našim grijesima. Razapeli su te, octom napojili i rebra ti proboli, a ja koja sam s ostalima vikala da ti to bude učinjeno, sada ostajem stajati ne smogavši snage ni pogledati to tijelo. Pa ni da si sama zla činio, to ne bilo zasluženo, a ne sama dobra. Ruke koje su blagoslivljale, ozdravljale i pridizale one koji su pali, sada su probodene. Umjesto da budu ljubljene, iznakažene su.
Gospodine, dopusti mi da ti svojim suzama očistim makar jednu ranu koju sam ti svojim pogrešnim odlukama zadala i ne odbaci me od sebe. Dozvoli mi da ostanem uz Tebe kao tvoj učenik i pomozi mi da skupa s tobom učinim makar malo dobra u ovom svijetu, a tvoja majka, koja je i moja majka, neka mi oprosti što sam bila među onima koji su njenom srcu uzrokovali toliku bol.
Martina Jarmanović, Frama Vareš