Petar je molio dvaput na dan. On uvijek moli molitvu "Oče naš", jer mu je ta molitva bila najlakša za zapamtiti, a i znao je što ona znači sve dok jednog dana…

Oče naš koji jesi na nebesima.

- Da.

Jesam li ja to čuo neki glas?

- Jesi.

Tko si ti? Slušaj, tko god da si, molim te idi! Ne vidiš li da molim? Upravo si me prekinuo. Najbolje da počnem ispočetka. Oče naš koji jesi na nebesima.

- Da.

Opet me prekidaš!

- Ali, zar me nisi zvao?

Zvao tebe? Ja nisam tebe zvao! Upravo sam molio svoju molitvu "Oče naš koji jesi na nebesima".

- Evo! Opet si to učinio!

Što sam učinio?

- Zvao si me. Rekao si: "Oče naš, koji jesi na nebesima." I evo, ovdje sam!

O, moj Bože! Pa nisam očekivao da ćeš odgovoriti. Ovaj, nisam mislio da nas ti slušaš dok se molimo.

- A tako je to! Zar takvo povjerenje imaš u mene? No, dobro budući da smo stupili u kontakt reci mi o čemu sad razmišljaš?

Bit ću iskren, ne razmišljam ni o čemu. Samo sam molio svoju svakodnevnu molitvu. Ja svaki dan molim Oče naš, to mi čini dobro.

- A, to je smisao molitve – čini ti dobro. Shvaćam. Nastavi.

Sveti se ime tvoje…

- Stani! Što misliš pod tim "Sveti se"?

To znači…čekaj da vidim…Sveti se? Ne znam što to znači. To je riječ koju rijetko upotrebljavam. U stvari, i ne upotrebljavam je osim u ovoj molitvi.

- Daj, reci mi, da li inače u razgovoru s ljudima upotrebljavaš riječi za koje ne znaš što znače?

Ne.

- Pa zašto onda činiš tako kad sa mnom razgovaraš? Napokon, što je drugo molitva nego razgovor sa mnom.

Da, stvarno, nego što ustvari znače te riječi?

- To znači "čašćeno", "poštivano".

Dakle, ono što sam ja molio je ustvari da tvoje ime bude čašćeno i poštivano od svakoga.

- To znači to.

Mogu li nastaviti?

- Naravno

Dođi kraljevstvo tvoje.

- Na kakvo kraljevstvo misliš?

Nisam baš siguran. Sve što znam je da je svijet u neredu. Ono što možeš vidjeti na televiziji to su borbe i ubijanja.

- I što bi želio da ja učinim?

Želio bih da ti preuzmeš kontrolu nad stvarima ovdje dolje isto kao što činiš gore.

- Imam li ja kontrolu nad tobom?

Ponekad.

- Kakvu vrstu svijeta bi ti želio vidjeti?

Volio bih da svima bude omogućeno da žive u miru.

- Da li ti živiš u miru sa svima?

Ovaj, gotovo sa svima. Ima nekoliko ljudi s kojima mi ide teže. Ustvari, bit ću iskren. Ima nekoliko ljudi kojih bi se želio riješiti. Jedan od njih je iz mog razreda, on je tako podmukao. Onda moj brat. Ne pričam s njim već dva mjeseca, ide mi na živce. Volio bih da me ostavi na miru.

- A što je s tobom? Ti znaš da ni ti nisi anđeo.

Ovo me već počinje vrijeđati, Gospodine. Ne uzimamo li to malo previše ozbiljno?

- Pa ti si molio moje kraljevstvo da dođe. Zašto mu onda ne dopustiti da dođe i u mali kutak svijeta za kojega sam tebe učinio odgovornim? Ono na što mislim je – zašto ne započeti sa samim sobom? Ti želiš pripadati mom kraljevstvu, zar ne?

Naravno, ali ja ne znam što moram činiti.

- Siromasi u duhu, krotki, milosrdni, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti…svi ovi pripadaju mom kraljevstvu. Svi oni koji se trude činiti moju volju.

Tvoja volja…to je slijedeći dio molitve. Mogu li nastaviti?

- Naravno.

Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.

- Da li shvaćaš što si sad rekao? Upravo si molio da se moja volja dogodi na zemlji. "Na zemlji" to vjerojatno znači i u tvom životu također?

Naravno.

- I što ćeš učiniti u vezi s tim?

Kako misliš što ću učiniti u vezi s tim. Nisam li upravo to sad molio?

- No, jesi. Ali te ja ponovo pitam: Što namjeravaš učiniti u vezi s tim?

Ništa. Nisam mislio da bih nešto trebao učiniti.

- No, dakle tako. Moliš da se dogodi moja volja, zatim sjedneš, prekrižiš ruke i ništa ne radiš u vezi s tim. Znaš li što? Imaš veoma loše poimanje molitve.

Kako to misliš, Gospodine?

- Dakle, ti izgleda misliš da molitva znači da ja činim stvari za tebe, umjesto da ja tebi pomognem da ti nešto učiniš za sebe. Budimo malo konkretni. Da li se moja volja ostvaruje u svakom dijelu tvog života?

Redovito idem na mise.

- To je dio toga. Ali npr. Da li si ikad pomogao nekoj osobi? A što se tiče tvog jezika? Dobro ti je poznat tvoj sarkazam, zar ne?

Čekaj malo! Ja nisam ni bolji ni gori od drugih. Ipak, ja stvarno želim biti bolja osoba.

- Dobro. Stvari su krenule na bolje. Molitva može biti opasna, znaš li to? Ako je uzmeš ozbiljno, na kraju bi se mogao i promijeniti.

(Petar gleda na sat i govori…)

Ovo je trajalo duže nego što sam očekivao. Obično svoje molitve završim u dvije minute. Ono što me zabrinjava je to što sam se morao sresti s nekim prijateljima još prije pola sata. Ne bismo li ovaj razgovor moli završiti drugi put?

- Završiti za dvije minute! Ovo mi zvuči kao neki mehanički posao. Dakle, ti ne možeš čekati da se dogodi moja volja. Sada je tvoja volja ona koja mora biti učinjena.

Oh ne, mislim da ipak mogu nastaviti dalje. Kruh naš svagdanji daj nam danas.

- Za što si sada molio?

Za kruh – barem tako kaže molitva, zar ne?

- Da, ali kruh za koga?

Za mene, naravno.

- Za tebe? Pa ti mi ne izgledaš neishranjeno. U svakom slučaju, mislio sam da si rekao kruh naš svagdanji, a ne kruh moj svagdanji?

Ja znam da ćeš se ti pobrinuti za izgladnjele ljude.

- Koje ljude?

Sigurno si čuo za Etiopiju?

- Naravno da jesam. Ja samo tebe iskušavam. Dakle, ti znaš da milijuni moje djece doslovno umiru od gladi. I što ti, ako smijem pitati, činiš za njih?

Povremeno dadnem nekoliko funti.

- Vidim. Ali, možeš li učiniti nešto više, npr. Možda možeš pomisliti na njih slijedeći put kad ti ručak ne bude baš onakav kakvog si htio. No, ostavimo za sada izgladnjele ljude i vratimo se tebi. Ti nisi gladan, jel' tako?

Ne, ali…

- Dakle, što još hoćeš?

Nemoj me krivo shvatiti, Gospodine. Ja ne prigovaram. Zahvalan sam s onim što imam, moju obitelj, prijatelje, idem u dobru školu.

- Krenimo onda dalje.

Bojim se što ćeš reći. I otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.

- A što je s tvojim prijateljem Markom?

Znao sam da ćeš njega spomenuti. On je kriv za to. Doznao sam da mi se smijao iza leđa i zato sam se posvađao s njim.

- Ali što je s tvojom molitvom?… Kako i mi otpuštamo dužnicima našim?

Ah Gospodine, budi razuman. Ispao bih budala kad bih se pomirio s njim. Ustvari, razmišljam kako ću ja od njega napraviti budalu pa nek vidi kako je to.

- Znači li to da mu ti ne namjeravaš oprostiti?

Iskreno, Gospodine, ne mogu ti to obećati.

- A od mene još uvijek očekuješ da ti oprostim. Ti mu, dakle, ne želiš oprostiti. Da li je to tvoja posljednja?

Da, posljednja.

- Ništa onda, pođi na susret sa svojim prijateljima i ne troši uzalud moje vrijeme.

Ne odlazi, Gospodine. Čekaj malo! Jesi li još tu Gospodine?

(nema odgovora)

Izgleda da sam isključen. Želio sam samo reći, Gospodine, da bismo možda mogli nekako to riješiti. Možda mu mogu oprostiti, ipak…mogu…oprostit ću mu…hoću…Jesi li tu, Gospodine?

- Jesam.

Uh! Stvarno si me na trenutak prestrašio. Pomislio sam da si me isključio.

- Kako vidim, ne voliš baš da te isključuju.

Naravno da ne volim.

- Vidiš, to je upravo ono što ti činiš kad ne želiš opraštati. Ti tako udaljuješ druge osobe od sebe, ali tako i sebe od mene udaljuješ. Ljudi koji odbijaju oprostiti oni ruše most kojim sami moraju proći. Dakle, želiš li mu oprostiti?

Već sam mu oprostio.

- Dobro, nastavimo s molitvom.

Ne uvedi nas u napast.

- Znaš li da me ovo uvijek nasmije.

Zašto si to rekao, Gospodine?

- Tome su dva razloga. Prvi je ovaj: ako me moliš da te sačuvam od svih napasti, onda me moliš nemoguće. To je isto kao da me moliš da zaustavim kišu da ne pada po tebi.

Ali ti mi možeš pomoći da ih savladam?

- Mogu i hoću. Znaš, napasti nisu nužno loše stvari. To je ispit tvoje vjernosti. To je prilika za tebe da možeš rasti. Želiš li znati i drugi razlog?

Moguće da sam ga već čuo, premda imam osjećaj da mi se neće svidjeti.

- Reci mi, kada sam ti to ja potreban ili bilo kome drugome, svejedno, da ne uzmem za ruku i vodim u napast? Ne ideš li ti u napast bez da te netko tjera na to, svjesno, otvorenih očiju? Nitko te ne tjera da se služiš prijevarama dok pišeš testove, niti te itko tjera da gledaš neke TV programe za koje znaš da ne bi trebao gledati… Trebam li nastaviti dalje?

Stani, Gospodine. Dovoljno sam čuo.

- Ti se sam uporno stavljaš u položaj u kojem znaš da ćeš biti napastovan, a onda plačeš i moliš da ti pomognem. Reci mi, ima li to smisla? Podsjećaš me na dječaka koji ne zna plivati, a uporno bi htio u vodu koja mu je iznad glave.

Ja mislim da je i meni sada voda iznad glave.

- Nije, dobro ti ide. Nastavi.

Izbavi nas od zla.

- Zlo? Na što misliš?

Ponekad se osjećam nesigurno. Brinem se za mnogo toga…moje školske obveze, moju obitelj. Ne bih volio da se išta dogodi u mojoj obitelji. Dijete mojih susjeda je umrlo u snu. Drugoj jednoj obitelji je dijete poginulo u saobraćajnoj nesreći.

- Nastavi.

Ne možeš li ti spriječiti da se takve stvari događaju? Mislim, za tebe se pretpostavlja da možeš učiniti što god želiš. I pretpostavlja se da voliš svakoga. Pa kako onda možeš stajati i gledati sve te tragedije koje se događaju?

- U svijetu gdje ljudi imaju slobodu izbora, u svijetu gdje su događaji u međusobnom odnosu, gdje se godišnje doba izmjenjuju, gdje se raste i vene, gdje ima plima i oseka, vjetrova, kiša, tamo mora biti patnje. Svijet bez patnje ne bi bio svijet gdje ljudi ne bi mogli pokazivati svoju ljubav kroz hrabrost i požrtvovnost. Kad budeš trpio moli i vjeruj mi da ću tada bit uz tebe da ti pomognem.

Hvala ti, Gospodine, završio sam. Ovo je kraj moje molitve.

- Pričekaj malo. Nadam se da si nešto naučio iz ovog našeg kratkog razgovora.

O, jesam. Znam gdje sam griješio dok sam molio moju molitvu. Navikao sam je samo izbrbljati, a da nisam pravo razmislio niti o jednoj riječi koju sam izgovorio. Nisam nikad razmišljao da bi moja molitva mogla biti djelotvorna. Možda bi bilo dobro kad bi ti ovakve razgovore vodio s mnogima koje poznajem. Ali, ja ti mogu garantirati jednu stvar, od sada ću te više slušati i barem ćeš znati da od sada znam što izgovaram.

Hvala ti, Gospodine. Čujemo se uskoro!

www.duhovnost.net