Ovih dana započinje korizmeno vrijeme koje se u našem jeziku vrlo često veže s riječju pokora.
Ova riječ ne čuje se često u našem svakodnevnom govoru, a i nije nam previše drago susreti se s njom jer nas uvijek asocira na nekakvo odricanje ili promjenu. Korizma je vrijeme u kojem mnogi kršćani vrše određen vid pokore, ali nas je vrlo malo spremno za promjenu vlastitog života. Korizma je uvijek poticaj, prilika za novi početak. Taj novi početak pokazuje se u promjeni životnih odnosa, spram Boga, spram bližnjih, pa i onih koji nam nisu baš dragi i s kojima nemamo prijateljske odnose.
Sveti Franjo svoje obraćenje opisuje kao trenutak kada počinje činiti pokoru, kada uviđa svoje postupke i kaje se za njih. Njegovo činjenje pokore usko je povezano s korijenitom promjenom vlastitog života. Danas su korizmene pokore vrlo popularne, često možemo čuti kako se vjernici odriču slatkiša, cigareta, alkohola, društevnih mreža i sličnih stvari. Mnogi od njih se javno hvale svojim postupcima iako nas Isus oštro upozorava: „Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima.“ (Mt 6,1) Vrlo se često čini pokore svode na to da se uštedi malo novaca ili poboljša tjelesni izgled i zdravlje. Za svetkovinu Uskrsa opet se navike vraćaju na staro, ljudi se vrate porocima za koje su sebi dokazali da mogu bez njih 40 dana i ponosni su na sebe.
U našem jeziku za sakrament ispovijedi također se koristi naziv sakrament pokore. Korizmena pokora pripravlja nas na sakrament ispovijedi kojim ćemo se odreći onoga što nam onemogućuje život u slobodi i radosti, onoga što nam priječi da imamo iskren odnos s Bogom i bližnjima. Unatoč svim našim postupcima Bog nam iznova pruža priliku za promjenu života.
Izraelski narod 40 je godina izlazio iz egipatskog ropstva. Prijelaz iz ropstva u Obećanu zemlju, bio je dugotrajan proces obraćenja srdaca izraelskih. Mnogi su na trenutke poželjeli vratiti se ponovno u ropstvo, ali im Bog nije dopuštao nego ih je usmjeravao ka slobodi. Ove misli možemo prenijeti i na naše korizmeno odricanje. Svrha korizmenog odricanja ne smije biti dokazivanje sebi ili drugima kako možemo puno postiti ili se sudržati od ovoga ili onoga nego naše odricanje mora biti u službi promjene vlastitog srca kako bismo mogli doživjeti radost Uskrsa. Korizmena pokora nema smisla ako se u prvim danima proslave Uskrsa vratimo na „stare staze“, da se nakon lutanja pustinjom vratimo u Egipat umjesto da idemo u Obećanu zemlju. Korizmena pokora preduvjet je proslave radosti vlastitog ukrsnuća zajedno s Kristovim.
Ovo razmišljanje želim završiti poticajem svetog Franje Asiškog: „I mi svi, manja braća, sluge beskorisne, ponizno molimo i vruće prosimo sve koji hoće Gospodinu Bogu služiti: sve dječake i mališane, (...) djevojke i udane, svjetovnjake muške i ženske, svu djecu i odrasle, mladiće i starce, zdrave i bolesne, sve malene i velike, i sve pučanstvo, rodove, plemena i jezike, sve narode i sve ljude po svemu svijetu, koji jesu i koji će biti, da svi ustrajemo u pravoj vjeri i pokori, jer drukčije se nitko ne može spasiti.“ (NPr 23)
Bilo nam ovo korizmeno vrijeme od koristi za osobno obraćenje i vječno spasenje!
Fra Antonio Gašić
