Nacrt naših života je ispunjen putevima, ulicama, pa i slijepim ulicama koje ne mogu biti registrirane, niti označene na ijednoj mapi.
Naš Stvoritelj nas dariva spremnošću, ali ne na nama uobičajen način; tako što će nas unaprijed upozoriti na ono što nas čeka na sljedećoj skretnici. On spremnost daruje u drugoj dimenziji, dimenziji koja se zove pouzdanje. U toj milosti Bog nam daruje sebe ako mi svoje boli i pitanja predamo Njemu, ako Mu se cijeli predamo. Nema ljepšeg osjećaja od odanosti djeteta prema Ocu i Oca prema djetetu. I baš kada nas neočekivani događaj zadesi na našem životnom putu, mi trebamo biti spremni bez sumnje i ljutnje sve samo Njemu predati.
Mi ne znamo što krije novi dan, kuda nas nosi sljedeći korak. Hoćemo li susresti novu osobu, dobiti nova saznanja, pretrpjeti bol, doživjeti ljubav; sve je to dio savršenog Božjeg plana, ALI samo ako mu se prepustimo i pustimo da On bude arhitekt cijelog našeg života. Sva ta neplaniranja i iznenađenja (koja ponekad i nisu radosna) stvaraju smisao i podižu cijenu naše vjere u Boga. Da živimo život sličan kakvom filmskom scenariju gdje unaprijed znamo kada ćemo se nasmijati, kada zaplakati; ni naši osmijesi ni suze ne bi imale vrijednost. Bili bismo samo glumci na daskama koje ne bi značile život. Kako nas je naučila sv. Majka Terezija: ,,Život je avantura – usudi se.'' Tek kada odbacimo strah, uočit ćemo sve ljepote Njegovog plana za naš život.
Nakon mnogih lutanja, razočarenja i tisuću zašto upućenih Bogu, osjećamo da smo odbačeni, da nas Stvoritelj ne voli i ne mari za nama; jer često zaboravimo otvoriti srca i pogledati kako je konstruirao prolaz spasa kojim ćemo proći kroz slijepu ulicu brige i nemira. Naš Arhitekt misli na sve, čini sve u pravo vrijeme. Ali jedno trebamo znati – vjerovati.
Vjerovati je, usudim se reći, iscrpna disciplina. Vjerovati - iziskuje trening, odricanje i kontinuiranu posvećenost baš poput kakve tjelesne aktivnosti, poput sporta. Sportaš mnogo puta padne i ozljedi se, svojom ili tuđom krivicom. Ali on otrese prašinu i nastavlja. Ne postavlja pitanje zašto. Ide k cilju bez predaje. Gotovo isti proces (koji pretačemo iz tjelesnosti u duhovnost) prolazi i istinski vjernik. Vjernik kroz svakidašnji život nailazi na nesvakidašnje situacije koje ga dočekaju nespremnog, koje dođu baš poput iznenađenja. I možda bismo lakše podnosili i iznenađenja da se ne bojimo vjerovati. Možda je strah od potpunog pouzdanja u nama usađen od malena. Kroz odrastanje i sazrijevanje smo okruženi situacijama gdje se ljudi međusobno izdaju, lažu, varaju. Sve to u nama stvara strah da će nas ljudi ostaviti same na pučini problema, gdje će nas i posljednji kormilar napustiti, iako je obećao da neće. Stoga je odnos pouzdati se – biti pouzdan postao iznimno rijetka dragocjenost među ljudima. A što možemo reći o tom odnosu između Boga i čovjeka? Znamo da je Isus izdan. Može li čovjeku biti veće obeshrabrenje od toga da je sam Bog izdan od svog ljubljenog djeteta? Što onda ja kao malo grešno biće mogu očekivati? Smijem li vjerovati i pouzdati se? Cijelo moje biće vjeruje i u potpunosti se pouzdaje u Njega. Zašto? Kako mogu vjerovati nekome koga sam ja izdao/la, koga je ideologija moje ljudske sebičnosti i materijalizma izdala i prodala nebrojeno puta u mislima, riječima, (ne)djelima i propustima?
Vjerujem mu jer je On taj koji milošću svojom puni ljudska srca i koji tisućljećima liječi i tješi grešne i tužne duše. Koliko nam se puta sam pokaže kroz nebrojene milosti, kroz providnost u teškim situacijama, kroz istinskog prijatelja, odanog supružnika, zdravu djecu, iskren osmijeh i topao zagrljaj? Ali mi smo postali društvo materijalizma koje je mjernu jedinicu ljubavi zamijenilo novčanom valutom u svakom smislu. I stoga nam je teško povjerovati da možemo dobiti milost i osjetiti radost isključivo kroz bližnjeg kojeg nam šalje naš Bog, a ne kroz neki konkretni materijalni komad utjehe.
I naše molitve pokatkad sadrže imperativni prizvuk. Vapimo na točno određenu nakanu po svom nacrtu, a zaboravljamo da je naš Arhitekt projicirao svijet, stvorenja i život, i da je doista pomalo i smiješno kada Njega usmjeravamo što će i na koji način činiti. On zna i pripremio je najbolje za nas. Dobit ćemo sve što nam je potrebno za radost, ali ne za ono što mi smatramo radošću: visoke pozicije, ugled, obilje novca, i imovine. Znat ćemo da smo bogati radošću tek onda kad sva naša imovina stane u naše biće, kada budemo radosno ljubili Boga i bližnjeg, kada budemo s poniznošću baštinili svoje sveto tlo, kada odbacimo komplekse i stereotipe društva i vremena u kojem se nalazimo.
I ne boj se, Arhitekt ima savršen plan, naići ćeš na mnoga vrata gdje ćeš kucati, i otvorit će ti se, na posebne staze kojima ćeš nekada trčati, a nekada šetati. Ponudit će ti nesavršene ljude koji će tvoj životni put učiniti savršenim. Poslat će ti suze da ojačaš, osmijehe da se raduješ i pokoju bol, da se Njemu predaš.
Arhitekt je došao i traži samo tvoju građevinsku dozvolu. Ne treba ti nikakav dokument ni ovjera. Tvoje je samo da s čvrstom vjerom kažeš: ,,Neka bude volja Tvoja.''.
Ella Bojčetić
