Otkad je ljudskog tijela na svijetu,
Duša podnosi žrtvu razapetu,
Protiv Zloga, uz Tebe se bori,
da u grijehu i bludu ne izgori.

Spomeni se Bože ljudske muke,
U svoje svete, uzmi nas ruke.
Na raskrižju između dobra i zla,
Usmjeri nas Ti, digni nas s tla.

Smiluj se svakom djetetu svom,
što Te ispod Križa čeka s nadom,
Duša s počivališta nada se Tebi,
O Oče naš, uzmi nas k Sebi.

Tamo gdje djedovi moji ostaviše kosti,
duše k sebi primi, grijehe sve oprosti.
I kad se svaki od nas u prah vrati,
Oče mi vjerujemo, k sebi ćeš nas zvati.

A šapnut ću ti još jednu želju,
Ufanje moje, moj Spasitelju.
Ova zemlja pod kojom duže ležimo,
tu nekad živjesmo, sad polako bježimo.

Bježimo putevima nekih obećanja,
A ognjište staro novu djecu sanja.
I suza je teža od putne torbe,
Al', ne pustiti jecaj, smisao je borbe.

Molim od Tebe kruh na grudi rodnoj,
povratak i novu djecu u zemlji plodnoj.
Neka Tvoj čovjek ne bude strancu rob,
Hoću li na rodnoj grudi imat samo grob?

A gdje su moji koraci po tom svetom tlu,
hoću li samo dušu ispustiti tu?
Za usnule i žive noćas svijeća gori nijemo,
Ovdje umiremo i živimo, ovdje ostajemo.

Ella Bojčetić