Kada je profesor završio s predavanjem, upitao je kao i obično, iz navike: «Ima li pitanja?»

Ne očekujući nikakvo pitanje, bio je silno iznenađen kada ga je jedan od studenata upitao:
«Profesore, koji je smisao života?»
Neki od studenata koji su već izlazili čudno su se podsmjehnuli na to pitanje svog kolege i nastavili svojim putem.
Zatečen, profesor je dugo vremena promatrao studenta pitajući pogledom je li to pitanje bilo zaista ozbiljno ili samo neka šala. Shvatio je da je student ipak to pitanje ozbiljno postavio.
Profesor reče:
«Odgovorit ću vam.»
Posegne u džep i izvuče novčanik, a iz njega izvadi komadić zrcala veličine novčića.
I započne svoju priču: «Bio sam dječak u vrijeme rata. Jednog sam dana na ulici ugledao bezbroj komadića zrcala koje je netko razbio. Kako nisam imao igračaka uzeo sam jedan od tih komadića kako bih se njime malo poigrao. Kada sam se počeo igrati zrcalom ponijelo me saznanje da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i uglove kamo sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke rupe, tamne prostorije na sjevernoj i hladnoj strani zgrada…
Kada sam odrastao i postao čovjek shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu.
I ja sam djelić jednog zrcala kojeg ne poznajem u cijelosti u svoj njegovoj veličini, ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu unijeti bar malo svjetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti u tamne i skrivene kutke ljudskih srdaca i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno.
Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude učiniti isto – unijeti svjetlo tamo gdje ga nema.
Eto, u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić zrcala jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.»