Jedan je stariji profesor, uviđajući posebnu vrijednost takvog načina komunikacije i odgoja mladih, rado provodio svoje vrijeme u razgovoru sa studentima. Studenti su ga zato iznimno cijenili i s nestrpljenjem čekali svoj red za razgovor s njim. Tako je došao red i na jednog mladića koji se prilično isticao znanjem iznad drugih, ali i određenom ohološću i umišljenošću.

Krenuli su u šetnju i razgovarali o svemu i svačemu. Točnije, mladić se samouvjereno i nadmeno razbacivao stečenim znanjem, htijući na takav način zadiviti profesora, dok je profesor pažljivo slušao njegove riječi, ali je sam prozborio tek pokoju. Nakon nekog vremena, ugledali su par trošnih i izgaženih cipela koje su, po svemu sudeći, pripadale seljaku koji je nedaleko dovršavao posao u polju.

– Haj’mo se našaliti s ovim seljakom – predloži student. – Sakrijmo mu cipele i sklonimo se u grmlje da vidimo kako će reagirati.

– Mladiću – započe profesor ozbiljnim glasom – nikada se ne šali s tuđom nevoljom, siromaštvom ili bilo kakvim nedostatkom. To što si ti bogat ili imaš više znanja od većine drugih studenata ne znači da imaš uistinu i pravo bogatstvo ili pravo znanje. Pravo bogatstvo i pravo znanje najčešće se nalazi ondje gdje ga nitko ne vidi.

– Nego, – nastavi profesor – hajde učini nešto drugo… Umjesto da sakriješ čovjeku cipele, stavi mu u svaku po zlatnik, pa se onda sakrijmo i pogledajmo kako će čovjek reagirati.

Budući da je bio iznimno bogat, student odmah prihvati profesorov prijedlog, pa u svaku cipelu stavi po jedan zlatni novčić. Potom se skloniše iza grma.

Uskoro je i seljak završio sa svojim poslom, a onda polaganim umornim korakom dođe do mjesta gdje je ostavio cipele. Izuje jednu čizmu i stavi nogu u cipelu. Pomisli da mu je kamenčić upao, pa se izu i krenu ga izvaditi. Vidjevši zlatnik u cipeli silno se iznenadi. Okretao se na sve strane ne bi li vidio nekoga tko je možda izgubio zlatni novčić da mu ga vrati, ali baš nikoga nije bilo dokle god mu je pogled sezao.

Sav u čudu i s dubokom zahvalnošću Bogu na iznenadnom daru, spremi novčić u džep i krene obuvati i drugu cipelu. Još se više iznenadio kad je shvatio da je i u njoj zlatnik. Ponovno se počeo okretati na sve strane kako bi otkrio odakle zlatnici, ali nikoga ni na putu ni na polju nije bilo.

U tom trenutku seljak sav u suzama pade na koljena i poče zahvaljivati Bogu na tako velikom daru. Profesor i student su od sve bujice riječi koje su izvirale iz čovjeka razumjeli kako spominje svoju bolesnu ženu, djecu koja nemaju što jesti, razbijeni prozor, hladnu peć, sreću za cijelu obitelj… I čuli su puno toga nerazumljivoga… Potom su ga vidjeli kako je radosno otrčao svojoj kući prenijeti svojim ukućanima radosnu vijest o tolikom Božjem milosrđu.

Vidjevši sve to, student se silno postidi i iskreno ganut pogleda s puno zahvalnosti profesoru u oči i reče mu:

–  Hvala vam, profesore, što ste me naučili ovoj lekciji. Tek sada mi je jasno koliko sam se često grubo i prezrivo, zajedno sa svojim prijateljima, ponašao prema onima za koje sam držao da me nisu dostojni. Tek sada mi je jasno kako su moje znanje i moje bogatstvo zapravo puno siromašniji od onog bogatstva i onog znanja koje u sebi nose pošteni i jednostavni ljudi. I tek sada mi je jasno što znači ono što sam toliko puta čuo i s čim sam se ismijavao: Blaženije je davati nego primati.

Profesor se samo s puno razumijevanja lagano osmjehnu mladiću, a potom zajedno u šutnji krenuše polagano natrag…